ADVERTISEMENT

"O njegovom odnosu prema ovoj zemlji možda najviše govori anegdotalna činjenica da nikada nije dozvoljavao da se ime njegove domovine piše skraćenicama, jer Bosna i Hercegovina se mora nazivati svojim punim imenom, kao najmilije što imamo, kao majka. Njegov odnos prema Stocu je uz to bio poseban, ljubav prema rodnoj grudi dostojna divljenja i izučavanja", naveo je Dizdar.

Uz sve drugo, ističe, bio je čovjek koji je organizovao i rukovodio obnovom svih srušenih stolačkih džamija i čitavog niza drugih stolačkih vakufskih objekata i nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

"Iako je bio osoba i intelektualac svjetskog formata, uvijek se vraćao svome Stocu i bio ključna osoba obnove svih značajnih sadržaja vjerskog i kulturnog života ovog grada. Ostao je uz Stolac i Stočane cijeli svoj život, posvećujući svom rodnom mjestu stotine ispisanih stranica, javnih događaja i cijelu svoju energiju. Za ovakve ljude, rijetke ljude takvog formata koji se pojave u jednoj generaciji, kaže se da će njih i njihova djela zabilježiti historija", nastavlja.

Zaključuje kako djela Rusmira Mahmutćehajića svjedočiće stoljećima svaki kamen obnovljenih stolačkih džamija - Čaršijske, Podgradske, Ćuprijske i džamije njegove mahale, Uzinovićke, kao i gotovo svaki drugi obnovljeni stolački vakuf i nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, svaki čovjek čiji je život dotaknuo i oplemenio svojim nepresušnim znanjem i ljubavi prema domovini kojoj je posvetio svoj djelatni životni vijek, do posljednjeg daha.

"Iz svoje skromne pozicije, čast mi je što mogu reći da sam takvog čovjeka imao za prijatelja i savjetodavca čija je svaka riječ bila zlatno zrno mudrosti. Neka ti je vječni rahmet i lahka stolačka, bosanska zemlja dragi prijatelju", zaključio je Dizdar.

Rođen 29. juna 1948. u Stocu, Mahmutćehajić je bio angažovan kao istraživač i direktor u Institutu zaštite na radu Univerziteta u Sarajevu, a također je obavljao funkciju direktora Instituta za ergonomiju na istom univerzitetu. U periodu od 1985. do 1991. djelovao je kao profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Osijeku, u Hrvatskoj.

Od 1992. godine nalazio se na čelu bosanskohercegovačkog komiteta CIGRE, dok od 1996. predsjedava izdavačkim savjetom časopisa "Dijalog" te uređuje časopise "Bosanskohercegovačka elektrotehnika" i "Blagaj". Godine 1997. izabran je za prvog predsjednika Međunarodnog foruma Bosna.