ADVERTISEMENT

Nedavni poziv Evropske unije Kanadi da postane "pridruženi član" jasan je pokazatelj posljedica diplomatskog pristupa koji uključuje pritiske na zemlje koje su se tradicionalno smatrale najužim saveznicima Vašingtona. Čak i ukoliko se ovaj potez EU dugoročno pokaže više kao simboličan, on ukazuje na duboke i teško reverzibilne promjene u globalnim odnosima.

Posljedice oštre retorike i carinskih barijera

Analitičari ističu da je približavanje Otave i Brisela direktna posljedica poteza američke administracije. Izjave o asimilaciji Kanade, kao i ranije prijetnje u vezi sa Grenlandom, ostavile su snažan utisak u evropskim krugovima, podsjećajući obje strane da SAD trenutno ne nastupaju kao predvidljiv saveznik na kojeg su navikli.

Situaciju su dodatno zakomplikovale visoke carine koje je američka administracija uvela na ključne kanadske proizvode - uključujući čelik, aluminijum, drvnu građu i automobilsku industriju.

Zanimljivo je da je takav pristup na unutrašnjem političkom planu u Kanadi doveo do homogenizacije birača oko aktuelnog premijera Marka Carneyja, koji je politički kapital izgradio upravo na čvrstom stavu prema američkim pritiscima.

Nova uloga "srednjih sila"

Ovakve geopolitičke okolnosti podstakle su Kanadu da potraži širu međunarodnu podršku. Na ovogodišnjem Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu, premijer Carney je pozvao na formiranje novog globalnog poretka u kojem "srednje sile" moraju djelovati zajedno kako bi zaštitile svoje interese, poručivši da "oni koji ne sjede za stolom, postaju dio menija".

Evropska unija je spremno odgovorila na ove signale. Predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen, naglasila je mogućnost bliže saradnje sa Kanadom u strateškim oblastima poput zaštite Arktika, jačanja odbrambene industrije i obezbjeđivanja kritičnih minerala. Očekuje se da će konkretni prijedlozi o statusu pridruženog člana biti predstavljeni na samitu krajem oktobra.

Promjena fokusa Vašingtona

Zaoštravanje odnosa sa Kanadom dio je šireg i intenzivnijeg fokusa aktuelne američke administracije na Zapadnu hemisferu. Za razliku od prethodnih administracija koje su pažnju primarno usmjeravale ka Bliskom istoku i Aziji, Bijela kuća sada sprovodi snažne pritiske širom američkog kontinenta - od ekonomske izolacije Kube i Venecuele do retorike o kontroli nad Panamskim kanalom.

Ipak, dok su potezi prema Latinskoj Americi često vođeni ideološkim i bezbjednosnim ciljevima, pritisci na Kanadu prvenstveno su motivisani ekonomskim i trgovinskim interesima. Analitičari za međunarodne odnose upozoravaju da ovakva strategija zastrašivanja dugoročno može dovesti do smjene generacija u diplomatskim krugovima koje će se strateški udaljavati od Sjedinjenih Država, tražeći pouzdanije partnere na drugim stranama svijeta.