ADVERTISEMENT

Euronews BiH: Kako opisujete trenutnu situaciju u Siriji, a nakon pada režima Bashara Al Assada? Demokratija? Nova diktatura?

Diab: Što kazati o zemlji koje danas dočekuju Ahmeda al-Sharu, poznatijeg kao Abu Mohammad al-Julani, a ne dočekuju mirotvorca već krvavog dželata. Danas, taj notorni džihadist, vođa brutalne terorističke organizacije Hay’at Tahrir al-Sham (HTS), sjedi na čelu sirijske države. Terorist postao predsjednik – to nije distopijska fikcija, to je današnja realnost Bliskog istoka i Sirije. Od kaveza i klanja, do odijela od 5.000 eura i zlatnih olovaka – svijet je još jednom pokazao da mu nije stalo do pravde, već samo do interesa. Julani – čovjek za čiju je glavu Sjedinjene Američke Države raspisale nagradu od 10 milijuna dolara, danas prima strane izaslanike, pregovara s diplomatima, drži govore o "nacionalnom jedinstvu". A Sirija, zemlja koju je njegov nož razderao do temelja, krvari pod novom maskom stare tiranije. Samo što sada više nema pretvaranja – terorizam je postao institucija, a država – laboratorij za zlo.

Ahmed al-Sharaa (Izvor: AP Photo/Francisco Seco)

Pod njegovom vlašću, džihadističke horde su nastavile masovne likvidacije alavita, kršćana, šiita, pa čak i umjerenih sunita. Nije ostalo ništa od ideala slobode.I sve to – pred očima svijeta. A svijet? Svijet ga tapša po ramenu. Oni isti koji su prije deset godina pričali o borbi protiv terorizma, danas šute ili ga prihvaćaju kao "novog lidera". Ministri u njegovoj vladi – ljudi s krvavim dosjeima, strani borci, bivši zapovjednici Al-Nusre i ISIL-a. Neki su još na međunarodnim tjeralicama, ali sada imaju titule – ministar obrane, ministar unutarnjih poslova, savjetnik za sigurnost. Sirija više nije država – to je klaonica pod vodstvom terorističkog režima. Pravda je pokopana. Zločinci pišu zakone. I što je najstrašnije – mnogima na Zapadu to odgovara. Na kraju, treba reći jasno i glasno: Ahmed Hussein al-Shara nije predsjednik. On je ratni zločinac s kravatom. I svaka ruka koja ga danas pozdravlja – krvava je poput njegove. Uz njega vladaju i strani borci u Siriji, posebno oni povezani s ekstremističkim skupinama, već godinama djeluju unutar vojnih formacija. Većina njih crpi svoju ideologiju iz salafijskog džihadizma, a mnogi su optuženi za ubojstva alavita i kršćana.

Euronews BiH: Ko je ustvari Ahmed al-Sharaa, poznat kao Abu Muhammad al-Julani – novi de facto predsjednik Sirije – i šta njegovo preuzimanje vlasti znači za budućnost zemlje i svijeta?

Diab: Nekoć poznat kao Abu Mohammad al-Julani, vođa najradikalnije pobunjeničke skupine u Siriji – Hay’at Tahrir al-Sham (HTS) – danas je Ahmed Hussein al-Sharaa. Zemlja kojom je desetljećima vladao Bashar al-Assad sada se nalazi pod apsolutnom kontrolom čovjeka čije je ime godinama stajalo na listama najtraženijih svjetskih terorista. Kao što sam već kazao Ahmed al-Sharaa, danas je – paradoksalno i porazno – novi de facto predsjednik Sirije. Nakon munjevitog sloma režima Bashara al-Assada i nevjerojatno brze ofenzive džihadističkih i opozicijskih snaga, al-Julani je iz sjene izbio kao novi "osloboditelj", iako iza sebe ostavlja krvavi trag – tisuće mrtvih civila, masovne egzekucije, etnička čišćenja i brutalnu vladavinu šerijatskog terora.

Čovjek stoji na ruševinama kuća koje su potpuno uništene tokom građanskog rata u četvrti Al-Asali u Damasku, Sirija (Izvor: AP/Leo Correa)

Rođen u Darei oko 1981., al-Julani se radikalizirao još kao mladić. Nakon američke invazije na Irak 2003., priključio se Al-Qaedi, borio se protiv američkih trupa, bio zatvorenik zloglasnog Camp Bucca – inkubatora globalnog terorizma – i vratio se u Siriju kako bi pokrenuo džihad protiv Assada. Kao vođa Fronte al-Nusra i kasnije HTS-a, djelovao je godinama kao terorist broj jedan u Siriji – čovjek kojeg su SAD označile kao globalnu prijetnju i za čiju je glavu nuđeno milijune dolara. Ipak, zahvaljujući geopolitičkim okolnostima, pragmatičnom rebrendiranju i zapadnoj potrebi za "stabilnim faktorom", al-Julani se uspio predstaviti kao političar, pregovarač, pa čak i "reformirani lider". Nažalost, međunarodna zajednica – šutke, ali učinkovito – već ga je priznala. Njegovi predstavnici se pojavljuju na sastancima, izaslanstva mu daju legitimitet, a prešutna logika je: bolje Julani nego vakuum. No postavlja se pitanje – po koju cijenu? Hoće li svijet tako lako zaboraviti tko je Julani bio i što je radio? Hoće li žrtve njegove vladavine ikada dobiti pravdu? I najvažnije – može li čovjek čija je karijera temeljena na mržnji, ekstremizmu i krvi uopće voditi Siriju prema miru, pomirenju i demokraciji? Ili gledamo novi oblik tiranije, ovaj put pod krinkom stabilnosti i realpolitike?

Euronews BiH: Uzimajući u obzir odgovor na prethodno pitanje, šta se dogodilo pa je Ahmed al-Sharaa prihvaćen na Zapadu kao sagovornik o budućnosti Sirije?

Diab: Prihvaćanje Ahmeda al-Sharaa na Zapadu kao legitimnog sagovornika o budućnosti Sirije rezultat je brutalne realpolitike, cinične selektivne amnezije i dubokog očaja međunarodne zajednice da pronađe "bilo kakvog partnera" u razorenoj zemlji. Nakon desetljeća krvoprolića, propasti Assadovog režima i pojave mozaika militantnih i političkih frakcija, Zapad je – suočen s vakuumom moći i opasnošću od povratka ISIL-a – odlučio zažmiriti na prošlost. Julani je iskoristio taj trenutak. Rebrendirao je svoj pokret, odbacio otvorene veze s Al-Qaedom, pustio bradu, stavio odijelo i pojavio se u intervjuima kao "umjereni" lider koji se zalaže za "građansku Siriju". Bio je to PR za udžbenike – terorist koji se medijski preobukao u političara. Zapadni mediji, think tankovi i diplomati kao i političara počeli su ga tretirati kao "manje zlo", a neki i kao prepreku radikalnijim strujama. Washington i europske prijestolnice, izmorene sirijskim ratom i izbjegličkim krizama, prešutno su prihvatile da je Julani sada čovjek s kojim se "mora razgovarati" – bez obzira na njegov krvavi dosje. U stvarnosti, nije se promijenio Julani – promijenili su se kriteriji. Kad nemaš saveznika, terorist koji obećava red postaje poželjan partner. I tako je svijet – onaj isti koji je Julanija tražio kao zločinca – sjeo za stol s njim, licemjerno zaboravljajući tko je i što je bio. To nije znak njegove evolucije, već moralnog bankrota međunarodne politike.

Euronews BiH: Koja je prema vašem mišljenju budućnost Sirije?

Diab: Nažalost, budućnost Sirije ne izgleda svijetlo. Sve više nalikuje na scenarij "nove Libije" – razorene, fragmentirane države bez jedinstvene vlasti, prepuštene milosti i nemilosti lokalnih frakcija, stranih interesa i geopolitičkih igara. Sirija kakvu smo nekad poznavali – jedinstvena, suverena i centralizirana država, praktički više ne postoji. Budućnost Sirije, gledano realno i bez iluzija, vodi prema modelu razbijene i trajno podijeljene države, jedne nove Libije, ali s još kompleksnijom etničko-religijskom kartom i dubljim geopolitičkim urezima. Bashar al-Assad je pao i pobjegao – njegov režim je urušen, a Iran, njegov ključni saveznik, izbrisan iz sirijske političke jednadžbe. U vakuumu moći, pojavila se nova realnost. Turska, sa svojom vojnom prisutnošću i sigurnosnim tampon-zonama, postala je ključni faktor nove raspodjele moći. Ankara se godinama ulagivala određenim opozicijskim frakcijama, ali sada sve više prihvaća realnost da je Julani taj koji kontrolira teritorij, održava red i – paradoksalno – jamči određenu stabilnost. Na sjeveru zemlje, Kurdi, uz podršku SAD-a, nastavljaju razvijati vlastitu proto-državu, potpuno neovisnu od Damaska i sve otvoreniju prema ideji trajne autonomije.

Sirija (Izvor: AA)

Na jugu i jugozapadu vakuum, kaos i praznina. Sirija više nije država, to je politički leš koji se dijeli među preživjelima. Nema više govora o jedinstvu, povratku izbjeglica ili obnovi. Umjesto toga, imamo: džihadističku mikrodržavu pod Julanijem, legitimiranu od Zapada, kurdski entitet, čvrsto vezan uz SAD, turske tampon zone, koje služe i kao brana protiv kurdske ekspanzije, i ostatke režimskih institucija, potpuno bez sadržaja i snage. Sirija, dakle, ne ide prema miru – ide prema trajnoj podjeli, institucionalizaciji razbijenosti i produbljenju međusektorskih tenzija. Sve to uz prešutnu suglasnost velikih sila koje više ne traže rješenje – traže samo stabilnog partnera u "svojoj zoni". A taj partner, na Zapadu, danas se zove Ahmed al-Sharaa. Ironično, čovjek koji je nekad pozivao na sveti rat protiv nevjernika, sada sjedi za stolom s istim tim nevjernicima – i dogovara budućnost zemlje koju je i sam pomagao razoriti.

Euronews BiH: Može li i kako budućnost Sirije odrediti budućnost regije?

Diab: Na žalost budućnost Sirije nije samo pitanje jedne države, već lakmus-papir za budućnost cijele regije. Sirija je bila i ostala bojišnica globalnih i regionalnih ambicija, i kako završi tamo, tako će se oblikovati pravila igre u cijelom Levantu, a i šire. Ako se Sirija razbije i formalizira kao trajno podijeljena država, to će poslati poruku svim akterima u regiji, da je moguće nacrtati nove granice, da je vjerska ili etnička homogenizacija legitiman politički cilj, te da se oružjem i strpljenjem može stvoriti "država unutar države". Takav presedan imat će odjeke u Iraku, Libanonu, Jordanu, pa čak i u Turskoj – osobito glede kurdskog pitanja. S druge strane, ako se Sirija u nekom obliku "zaključa" s novom vlašću – recimo s Ahmedom al-Sharaom (Abu Muhammad al-Julanijem) na čelu priznate kvazi-države – to znači da svijet više ne dijeli aktere na "dobre" i "loše", već na stabilne i korisne.

To je opasna poruka koja potiče realpolitiku i gasi idealizam koji je još tinjao nakon Arapskog proljeća. U tom kontekstu, Sirija postaje model za buduće upravljanje krizama u regiji kombinacija terenske sile, strane kontrole (Turske, SAD-a), ekonomskog interesa (nafta, obnova, logistika), i kompromisa s onima koji su donedavno bili neprihvatljivi. Poseban efekt bit će i na palestinsko pitanje – jer ako Zapad može legalizirati Julanija, zašto ne i druge nekadašnje ekstremiste kao moguće "partnere mira"? To otvara vrata potpuno novim savezima i redefiniciji "legitimnih" aktera. Na kraju, Sirija je ogledalo. Ako se tamo učvrsti poredak koji uključuje podjele, milicije, strane interese i pragmatične dogovore s bivšim teroristima – onda ćemo isti taj scenarij gledati diljem Bliskog istoka. Ne kao iznimku, nego kao novo pravilo.