Zemlje treba da se dogovore o novom kolektivnom cilju za finansiranje klimatskih istraživanja u Bakuu.
Pitanje finansija će zasigurno dominirati 29. klimatskim samitom UN-a u Azerbejdžanu, piše Euronews.
Novac je žila kucavica klimatske akcije; omogućavajući čistijim industrijama da rastu umjesto onih koje zagađuju, jačajući otpor nacija na klimatske promjene i pomažući im da pokupe komadiće kada dođe do katastrofe.
Predviđeno je da se ove potrebe rješavaju putem globalnog fonda, a na COP29 vrijeme je da svijet postavi novi kolektivni kvantificirani cilj (NCQG) za finansiranje klimatskih promjena.
Ali sa zemljama koje se ne slažu oko gotovo svih aspekata finansiranja klimatskih promjena - od prihvatljivog ukupnog iznosa, do oblika finansiranja, donatora i primalaca - pripremljena je pozornica za iscrpljujućih dvosedmičnih pregovora u Bakuu.
Zašto se zemlje odlučuju za novi finansijski cilj?
Prema Konvenciji UN o klimi, razvijene zemlje moraju osigurati zemljama u razvoju sredstva za ublažavanje klimatskih promjena i prilagođavanje na njih.
Pariški sporazum, koji je 2015. godine potpisalo skoro 200 zemalja, predviđa da se o novom cilju mora odlučiti do 2025. Trebalo bi se nadovezati na prethodnu obavezu iz 2009. da će mobilizirati 100 milijardi dolara (91,4 milijarde eura) godišnje finansiranja za klimu do 2020. - i nastaviti tako do 2025.
Razvijene zemlje ispunile su ovo obećanje sa dvije godine zakašnjenja, 2022.
A posljednjih godina troškovi vezani za klimu su se enormno povećali. Zemljama u razvoju sada su potrebni bilioni eura za upravljanje krizom.
Ogromni su izazovi premošćavanja minimuma koji će biti spremni da prihvate u dogovoru i maksimuma za koji su razvijene zemlje spremne da se uhvate na udicu.
Koliko je klimatskih finansijskih sredstava potrebno?
Prethodni cilj od 100 milijardi dolara (91,4 milijarde eura) bio je najbolja ponuda koju su iznijeli lideri globalnog sjevera. Ovog puta, NCQG mora uzeti u obzir "potrebe i prioritete zemalja u razvoju“.
Postojale su različite procjene da bi se utvrdila ukupna cifra o ovome, a mnogi se kreću u trilione.
"Zadržavanje globalnog juga uz eskalirajući zakon o klimi nije samo nepravedno, već je i recept za određeni planetarni slom“, kaže Tereza Anderson, voditeljica globalne klimatske pravde u ActionAid-u.
"Zbog toga je zemljama pogođenim klimatskim promjenama očajnički potreban COP29 kako bi se dogovorile o novom cilju finansiranja klimatskih promjena koji svake godine daje trilione dolara bespovratnih sredstava u stvarnom iznosu.”
Takve velike sume je teško vizualizirati. Da bi se potrebe za klimatskim finansiranjem stavile u perspektivu, ActionAid izračunava da su razvijene zemlje obezbijedile 28-35 milijardi dolara (26-33 milijarde eura) grantova za klimatske akcije na globalnom jugu u 2022. Iste godine svijet je potrošio dvostruko više na sladoled ( 71 milijardu dolara ili 66,7 milijardi evra).
Kao što Anderson kaže: „Ne možemo spriječiti planetarni pad tako što ćemo potrošiti manje na finansiranje klimatskih promjena nego što trošimo na sladoled.“
Klimatsko finansiranje: Ko plaća?
Jedna goruće sporna tačka u finansijskoj agendi je da li treba proširiti bazu donatora kako bi se uključilo više zemalja.
Trenutno se lista saradnika zasniva na članstvu u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) 1992. godine, kada je stvorena Konvencija UN o klimi.
To znači da su samo 23 zemlje u obavezi da obezbede finansiranje za klimu, uključujući zapadnu Evropu, SAD, Japan, Australiju, Kanadu i Novi Zeland, kao i EU na posebnoj osnovi državama članicama.
Ova podjela „Aneksa II“ zasnovana je na ključnom principu klimatske pravde: ove razvijene zemlje su najveći historijski emiteri i razvile su svoje ekonomije na račun klimatske sigurnosti ostatka svijeta.
Ali vremena su se dramatično promijenila u posljednjih 30 godina, a grupa tvrdi da bi noviji veliki zagađivači i bogate zemlje poput Kine i zaljevskih država također trebale početi službeno doprinositi finansiranju klimatskih promjena.
Jedan kompromis koji je predložen, napominje CarbonBrief, je da imaju različite baze doprinosa za različite „slojeve“ NCQG-a, ako se zemlje slože oko „višeslojnog“ cilja.
Izvještaj napravljen prije COP29 postavlja različite načine na koje bi NCQG mogao biti strukturiran, s nekim višeslojnim opcijama koje imaju vanjski sloj globalnih investicija kojima bi zemlje poput Kine mogle doprinijeti, a da nisu odgovorne za cilj „novih 100 milijardi dolara“.
Javni, privatni, grantovi i zajmovi: U kom obliku će biti finansiranje za klimu?
Ono što se računa kao klimatsko finansiranje je još jedno sporno pitanje - i ono koje će naravno uticati na ciljani iznos.
Zemlje u razvoju se zalažu za što više sredstava koja bi bila u obliku javnih grantova, za koje smatraju da su pouzdaniji izvor novca, koji ih neće opterećivati dugovima. Mnogi žele da budu isključeni „nekoncesioni“ zajmovi – koji se daju po tržišnim stopama ili blizu njih.
To će zahtijevati promjenu. Od 2016. godine, oko 70 posto javnih finansijskih sredstava za klimu isporučeno je u obliku zajmova.
Razvijene zemlje, s druge strane, kažu da će samo privatne investicije moći približiti svijet potrebnim trilionima.
Jedan problem u vezi s tim je da projekti prilagođavanja klimi u najsiromašnijim zemljama (kao što je izgradnja morskog zida, na primjer) ne čine privlačne izglede za privatne subjekte, u poređenju sa projektima ublažavanja posljedica poput čiste energije koji bi mogli generirati profit.
A privatne kompanije i banke nisu dužne UNFCCC-u i Pariskom sporazumu na isti način kao nacionalne vlade, što bi ih moglo učiniti rizičnim sudionicima NCQG-a.
Većina cilja od 100 milijardi dolara usmjerena je na ublažavanje posljedica. Kako bi vidjele više sredstava za adaptaciju i gubitak i štetu, neke razvijene zemlje traže podciljeve za njih - s tim da će ovaj drugi vjerovatno posebno izazvati podjele za zemlje poput SAD-a koje žele da brane svoju kasu.
"Postoji tanka linija između cilja podrške koji proteže strane koje doprinose i onoga koji je toliko nerealan da zapravo umanjuje poticaje i potencijalno potkopava proces Pariskog sporazuma", pišu SAD u izjavi prije COP-a.
Uprkos višemjesečnim pregovorima uoči samita, NCQG će se još mnogo mučiti po hodnicima Bakua prije nego što sporazum bude moguć.