Oporavak nije linearan

Klijenti kada dođu na psihoterapiju uglavnom žele da se osjećaju bolje, ali ono što se često zna desiti jeste da se ponekad na početku osjećaju još malo gore. Zašto? Zato što sat vremena pričaju o tome šta ih inače muči, kada izađu iz terapijske sobe još malo razmišljaju o tome šta su pričali, šta ih je terapeut pitao, šta su odgovorili, šta su zaboravili… i onda je osjećaj da smo još dublje zagnjureni u problem sa kojim se suočavamo, pa se znamo osjećati još malo gore.

Međutim, nakon tog početnog perioda često počinje da se javlja i poboljšanje. Nekada je to samo zbog odnosa koji smo ostvarili sa terapeutom i osjećaja da nas je neko konačno saslušao bez osuđivanja. Poslije toga dolaze različiti uvidi, tehnike i eventualne promjene, ali i ono najvažnije – život.

Život sa sobom nosi razne izazove i bez obzira što brinemo o svom mentalnom zdravlju i učimo nove obrasce ponašanja, moguće je da se opet „zaglavimo“ u nekom periodu svog života i osjetimo patnju i nemogućnost da se sami iznesemo sa problemima.

I to je skroz u redu.

To ne znači niti da nešto nije u redu sa nama, niti da smo se vratili na početak, niti da psihoterapija ne funkcioniše, nego jednostavno da nam se desio život.

Da li smo se „izliječili“ ili bolje upravljamo životom?

U većini slučajeva klijenti žele da se riješe nečega iz svog života, anksioznosti, depresivnosti, bijesa ili nekog drugog neprijatnog iskustva. Međutim, ono što osjećamo i mislimo nije uvijek u potpunosti pod našom kontrolom. Ono na šta možemo da utičemo jeste kako ćemo se nositi sa onim što se javlja i kako ćemo se ponašati kada nam nešto predstavlja problem.

Da li ću biti anksiozna kada izađem pred skupinu ljudi da govorim? Ne znam.

Ali ono što znam jeste da ako budem anksiozna da mogu da budem sa tim i da svoju pažnju usmjerim na ono što želim da izgovorim, na poruku koju želim da prenesem.

Nekada će mi to poći za rukom bez problema, nekada će biti teže, ali to je način na koji mogu da upravljam svojim životom, bez rigidne potrebe za kontrolom i odstranjivanjem dijela života i iskustva koje mi nije prijatno.

Da bismo ovaj proces lakše razumjeli, zamislimo ga kao vožnju biciklom.

Na psihoterapiji obično utvrdimo u kom smjeru želimo da se naš život kreće i onda sam proces oporavka možemo da zamislimo ovako.

Smjer u kojem želimo da se krećemo je put i mi po tom putu upravljamo biciklom, koji predstavlja naš život. Ponekad ćemo ići bez problema tim putem, upravljati gotovo savršeno, ali nekada ćemo naići na manje ili veće kamenčiće i vožnja će postati neugodna. Ali ono što možemo da radimo i dalje je da naučimo kako upravljati biciklom i kada naiđemo na prepreke.

Dalje, nekada će nam se desiti da ne držimo dovoljno čvrsto ruke na upravljaču bicikla i da smo zaboravili da upravljamo i onda se možemo naći na nekoj stranputici.

I to isto nije problem.

Važno je da prepoznamo da smo skrenuli sa puta kojim želimo da idemo i da usmjerimo svoj bicikl ponovo prema tom putu.

I radimo to koliko god puta je potrebno.

I šta ako se „stvarno vratimo na staro“?

Zato, kada se javi strah da ćemo se "vratiti na staro", možda je korisnije pitanje: šta ako se to i desi? Vratiti se na neki poznati osjećaj ili period ne znači da smo izgubili sve što smo naučili, niti da krećemo ispočetka. Na kraju, mi nismo ista osoba, tako da nema šanse da se vratimo baš na isto mjesto.

A osim toga, znamo put, znamo kako izgleda upravljati biciklom, i to znanje ne nestaje zato što smo naišli na kamenčić.

Oporavak nije trenutak u kojem jednom zauvijek prestajemo da osjećamo bol i patnju, to je sposobnost da, kad god skrenemo, prepoznamo put i vratimo se na njega.

Autor: Snježana Ivanović, MA psihologije i psihoterapeut

(Tekst je realizovan u saradnji sa Udruženjem građana psihološko savjetovanje „Alba“, povodom Sedmice mentalnog zdravlja)