Rečenice koje smo svi nekada čuli, a možda ih i sami izgovorili svojim najbližima. Najčešće bez loše namjere, ali često bez razumijevanja onoga kroz šta druga osoba zaista prolazi.

Kao da nam je i dalje lakše da govorimo o fizičkoj boli nego o onome što se dešava u nama. Kod fizičke boli tražimo pomoć, bez ustručavanja. Jer ako imamo temperaturu, odmaramo, pijemo čajeve, lijekove. Ako slomimo ruku, idemo ljekaru. Ali kada mjesecima osjećamo uznemirenost, zabrinutost, prazninu ili iscrpljenost, često pokušavamo da to sakrijemo i nastavljamo dalje kao da se ništa ne dešava.

Zašto?

Zato što još uvijek vjerujemo da bi trebalo da možemo sami to da riješimo. Da moramo biti jaki. Da će proći. Da nije dovoljno ozbiljno da bismo se time bavili i o tome govorili. A često i zato što se bojimo da će nas drugi zbog toga osuditi ili drugačije gledati.

I taj strah nije bez razloga. I dalje živimo u društvu u kojem postoje brojne predrasude prema ljudima koji se suočavaju sa emocionalnim problemima. Osoba koja kaže da joj nije dobro može biti proglašena „slabom“, „preosjetljivom“ ili nekim ko „ne zna da se nosi sa životom“, ili čak da „nije dobar sa glavom“. Zbog straha od osude i nerazumijevanja prijatelja, porodice ili problema na poslu, mnogi ljudi zato biraju da ćute.

Često se trudimo da izgledamo kao da je sve u redu, čak i onda kada iznutra nije.

A upravo ta tišina može da nas košta.

Emocionalni problemi ne nestaju sami od sebe. Vrlo često se još više produbljuju ako ih ignorišemo i potiskujemo. Kada nešto dugo nosimo u sebi i pravimo se da nije tu, vremenom postaje sve teže. I što više pokušavamo da sakrijemo ono što osjećamo, to nas više guši i može početi da utiče i na druge segmente našeg života – na san, apetit, posao, odnose sa drugima i na cjelokupan kvalitet života.

Emocionalne poteškoće mogu izgledati veoma različito.

Anksioznost naprimjer nije samo trema ili trenutna zabrinutost. Kada postane učestala, intenzivna i preplavljujuća, može značajno da oteža svakodnevni život. Osoba je stalno zabrinuta, na oprezu i u konstantnom iščekivanju da će se nešto loše dogoditi. Teško se opušta, a tjelesni simptomi koji prate anksioznost mogu biti veoma neprijatni – ubrzan rad srca, plitko disanje, napetost, nemir, preznojavanje, vrtoglavica i mnoge druge tjelesne tegobe.

Burnout, odnosno sindrom sagorijevanja, najčešće se povezuje sa dugotrajnim stresom na poslu. Osoba je umorna čak i nakon odmora, sve teže pronalazi motivaciju i može početi da osjeća ravnodušnost prema poslu i obavezama koje su joj nekada bile važne. Ono što je nekada radila sa lakoćom, sada joj predstavlja veliki napor.

Ni depresija nije samo tuga. To je stanje koje može dugo trajati i uticati na gotovo svaki dio života. Osoba može izgubiti interesovanje za ono što joj je ranije pričinjavalo zadovoljstvo, osjećati prazninu, bezvoljnost, krivicu ili nedostatak energije. Nekada i najjednostavnije svakodnevne obaveze postanu ogroman teret.

Važno je razumjeti da nijedno od ovih stanja nije nečije obilježje. Nije to hir niti lični neuspjeh. I nije stvar u tome da je neko „preslab“ ili da se „nije dovoljno potrudio“.

Stvar je u tome da nismo mi krivi ako se ne osjećamo dobro. I ne treba da se stidimo zbog toga.

Kada nas boli zub, imamo temperaturu ili slomimo ruku, ne govorimo sebi da moramo samo biti pozitivniji i izdržati. Tada potražimo pomoć. Isto bi trebalo da važi i kada nam je teško iznutra.

Tražiti pomoć ne znači da smo slabi. Nekada jednostavno dođemo do tačke kada više ne želimo, ne možemo, a ni ne trebamo sve da nosimo sami.

Razgovor sa stručnim licem, psihologom, psihoterapeutom ili psihijatrom može nam pomoći da bolje razumijemo šta nam se dešava i pronađemo način da se sa tim lakše nosimo. Ne moramo sve razumjeti ni riješiti sami.

Jer razgovarati o tome da nam je teško nije znak slabosti. To je znak da brinemo o sebi.

Autor: Tatjana Radulović, diplomirani psiholog i psihoterapeut

(Tekst je realizovan u saradnji sa Udruženjem građana psihološko savjetovanje „Alba“, povodom Sedmice mentalnog zdravlja)