Smrt pape Franje i ceremonije koje je prate ponovo su u fokus stavile upečatljivu Švajcarsku gardu, najmanju vojsku na svijetu u službi Vatikana, poznatu po svojim šarenim uniformama iz 16. stoljeća i jednom od najubojitijih oružja tog doba – helebardi.
ADVERTISEMENT
Ipak, ova grupa od 135 plaćenika nije samo dekorativni relikt prošlosti za parade i protokol, već savremeno uvježbana jedinica koja koristi automatske puške, pištolje i drugu modernu vojnu opremu. Gardu čini 99 gardista, 31 podoficir, tri oficira, jedan svećenik i jedan pukovnik.
Naoružani su automatskim pištoljima Glock 19 i 26, jurišnim puškama SIG 550 (Stgw 90) i SIG 552, obje kalibra 5,56 mm. Također koriste i puške B&T APC 556 i automatske puške B&T APC 9, navodi brošura na njemačkom jeziku koju je garda objavila 2022. godine. Od neletalnih sredstava posjeduju suzavac i tasere, a nose i lisice.
Na fotografijama iz brošure prikazane su različite uniforme – od civilnih odijela s kravatom (nalik tjelohraniteljima), preko plavih policijskih uniformi, do zaštitnih prsluka sličnih onima koje koristi žandarmerija. Svaki gardist također je opremljen gas maskom WILEY X Rogue 2852, zaštitnim naočalama i rukavicama Kinetixx X-Mamba.
Švajcarska garda (Izvor: Profimedia)
Zanimljivo je da u svom arsenalu imaju i starije modele oružja, poput njemačkog automata „Schmeisser“ (MP-40) iz Drugog svjetskog rata. Budući da Vatikan nema streljanu, gardisti vojnu obuku i gađanje izvode u Švajcarskoj.
Što se tiče istorijskog naoružanja, gardisti do čina narednika nose kratki mač s ukrasnom poprečnicom u obliku slova „S“. Oficiri koriste rapir – tanak, ali dug mač za ubadanje, s bogato ukrašenim štitnikom za ruku. Među tradicionalnim oružjem su i poznata helebarda (kombinacija sjekire, koplja i šiljka) te partizan – dugačko koplje s bočnim šiljcima.
Šarene uniforme s perjem, oklope i kacige nisu izvorno iz 1500-ih, već potječu iz 1914. godine. Dizajnirao ih je zapovjednik Jules Repond, najvjerovatnije inspirisan djelima slikara i arhitekta Rafaela te bojama porodice Medici.
Regruti moraju biti katolici, stari između 19 i 30 godina, visoki najmanje 174 cm, neoženjeni, dobrog ponašanja, s položenom vojnom službom u Švajcarskoj. Također moraju imati švajcarsko državljanstvo i najmanje srednjoškolsko obrazovanje. Obavezuju se na najmanje dvije godine službe papi.
Ceremonija polaganja zakletve održava se svake godine 6. maja, u čast žrtava iz 1527. godine, kada su gardisti herojski branili papu Klementa VII tokom Velike pljačke Rima.
Švajcarska garda (Izvor: Profimedia)
Danas je Švajcarska garda jedini preostali podsjetnik na dugu tradiciju švajcarskog plaćeništva, budući da je ustavom zabranjeno građanima Švajcarske da služe u stranim vojskama.
Garda je postala zvanična vojska Vatikana 22. januara 1506. godine, kada je prvih 150 gardista stiglo u Rim na poziv pape Julija II, temeljem ugovora s kantonima Zurich i Luzern.
Švajcarski plaćenici – strah i trepet srednjovjekovne Evrope
Iako se danas Švajcarska povezuje s bankama, satovima i visokim standardom, tokom Srednjeg vijeka bila je poznata po lojalnim i elitnim ratnicima – najboljim plaćenicima koje je novac mogao kupiti. U to vrijeme, Švajcarska je bila siromašna planinska zemlja, pa su mnogi mladići umjesto napornog života stočara tražili avanturu i bogatstvo kao vojnici u stranoj službi.
Od 1315. do 1515. godine švajcarska pješadija gotovo isključivo bilježi pobjede. Surovi uslovi Alpa stvorili su izdržljive ratnike spremne na sve – hladnoću, duge marševe i brutalne bitke.
Švajcarska garda (Izvor: Profimedia)
Za razliku od viteza, švajcarski vojnici nisu mogli očekivati milost – pa je nisu ni pružali. Odatle nadimak „ubice kraljeva“. Prema nekim izvorima, zavjetovali su se da nikad neće uzeti zarobljenike. Njemački filozof Jakob Wimpfeling napisao je da su čak i Turci bili milostiviji prema neprijatelju.
Njihova specijalnost bila je borba protiv konjanika. Helebarde, dugačke 2,4 metra, imale su sjekiru i kuku za obaranje jahača. Kopljanici s oružjem dugim do 6 metara formirali su guste redove slične makedonskim falangama. Nosili su lagani oklop, kako bi ostali pokretni.
Nisu bili oduševljeni ranim vatrenim oružjem – bile su teške, sporo su se punile i nisu bile praktične za brze manevre. Čelični oklop se i dalje koristio, ali je evoluirao pod pritiskom vatrenog oružja – oklope su čak testirali olovnim mecima kako bi dokazali njihovu kvalitetu.
Švajcarska garda (Izvor: Profimedia)
Pad švajcarskih plaćenika i bratoubilački sukobi
Prvi veliki poraz doživjeli su kod Novare 1513. kada je francuska artiljerija pobila oko 700 vojnika za nekoliko minuta. Do 1525. su redovno gubili u Italiji i izgubili reputaciju najopasnijih plaćenika.
Ponekad su se borili i jedni protiv drugih. U Bitci kod Malplaqueta 1709. u Belgiji, tokom Rata za špansko naslijeđe, ubijeno je 8.000 Švajcaraca, s obje strane.
To je u domovini izazvalo šok i dovelo do prvih zakona protiv međusobnog ratovanja. Ipak, švajcarski vojnici su nastavili služiti u raznim vojskama, uključujući Napoleonske ratove. Poznati su kao posljednji koji su štitili kralja Luja XVI tokom Francuske revolucije. Odbili su da polože oružje – čak ni po kraljevoj naredbi. Od 800 njih koji su branili Tuilerije 10. augusta 1792, preživjelo je samo 200.
Zbog takvih tragedija, 1859. Švajcarska je zabranila služenje u stranim vojskama – osim jedne izuzetne jedinice: Švajcarske garde Vatikana.