Francuska glumica Henriette-Rosine Bernard (1844-1923), poznata kao Sara Bernard, koja je obilježila pozorišnu epohu svoga doba, naročito kao protagonista tragičkih junaka, rođena je 22. oktobra 1844. godine.
Uživala je izuzetnu popularnost - i savremenici su je nazivali "božanska Sara", a njenu uspješnu karijeru nije prekinula čak ni amputacija noge 1915, osam godina prije smrti.
Bila je profesor Konzervatorijuma u Parizu. Oko nje su uvijek kružili skandali, a ispred nje uvijek su se čule ovacije i aplauzi. Postala legenda pozorišta sa kojom su se generacije glumaca decenijama upoređivale.
Bila je jedinstvena. Ponosna sa puno strasti. Neki su se čudili zbog njene potpune otvorenosti - govorili su da je "besramna porijeklom", jer je bila jedna od vanbračnih kćerki krojačice i kurtizane Žili Bernar.
U 19. vijeku umjetnici su bili socijalno potpuno nezaštićeni, ali Sara je imala puno sreće - njena majka je imala mnogo uticajnih poznanika, a među njima su bili čuveni pisac Aleksandar Dima Otac i vojvoda de Morni. Upravo su oni pomogli Sari da započne karijeru obezbijedivši joj mjesto u pozorištu "Comédie Française", legendarnom teatru, poznatom i pod imenom Kuća Moliere.
Osamnaestogodišnja devojčica je odmah debitovala u glavnoj ulozi u jednoj od Rasinovih klasičnih predstava i u potpunosti opravdala povjerenje svojih zaštitnika.
Sara se veoma dopadala publici. Bila je lijepa, visoka, besprijekorne dikcije, opčinjavajućeg glasa. Za njen glas savremenici su tvrdili da zanosi, uzbuđuje i zaluđuje.
Nakon pohvala slavnog pisca Viktora Igoa ubrzo je postala "besmrtna i božanska" - genije francuske pozornice.
Slikarka, vajarka, kurtizana i ljubiteljka životinja
Glumila je u različitim pariskim pozorištima, kao i u svom sopstvenom koje je kasnije otvorila. Slavljena je kao najveća dramska umjetnica svog vremena.
Na filmu (u to doba nijemom) prvi put se pojavila u "Hamletovom dvoboju", glumeći mušku ulogu - samog Hamleta, a kasnije je uslijedilo još puno filmskih ostvarenja, jer je sama njena pojava osiguravala komercijalni uspjeh, pa su se režiseri otimali za nju.
Tokom života, Sara je krenula majčinim stopama i postala je kurtizana, ali je i dalje bila poznata i tražena umjetnica.
Uspješno se bavila i slikanjem i vajanjem. Učila je slikanje kod poznatih majstora, a izlagala je na brojnim izložbama. Sačuvano je oko 25 njenih skulptura.
Sara Bernar je prezirala novinare, ali je jako voljela životinje. U njenom vlasništvu su bili psi, mačke, ptice, kornjače, pa čak i lav, kao i šest kameleona.
Nakon izbijanja francusko-pruskog rata prestala je da nastupa i pozorište je pretvorila u bolnicu, gdje je radila kao medicinska sestra i brinula se o ranjenim vojnicima.
Tesla odbio da se viđa sa Sarom
Kada je posjetila Njujork, čuveni naučnik Tomas Edison bio je zainteresovan za nju, ali Sara se zainteresovala za - Nikolu Teslu.
Naviknuta da niko ne odbija njene pozive i priliku da je vidi, bila je iznenađena kada je Tesla rekao da ga glumičino prisustvo uznemirava i odvaja od rada, pa je bolje da se ne viđaju.
Imala je brojne obožavaoce među poznatim ličnostima kao što su Marsel Prust, princ od Velsa, bivši kralj Edvard Sedmi..
Među najvećim obožavaocima isticao se Aleksandar Dima Sin, koji ju je rastrzan između ljubavi i mržnje nazvao "ozloglašenom lažljivicom".
U Danskoj je bila toliko omiljena da je u toj zemlji nastala poslastica koja nosi ime kolač Sare Bernar.
Igrala i nakon amputacije noge
Nastupajući u pozorištu u Rio de Ženeiru, Sara je teško povredila desno koljeno dok je izvodila završnu scenu predstave "La Toska", koja je podrazumijevala skok sa parapeta. Ta rana nikada nije u potpunosti izliječena, ali Sara je nastavila da trpi bol i i dalje je glumila.
Deset godina kasnije došlo je do gangrene i Sari su amputirali desnu nogu. Ni to je nije zaustavilo - nastavila je karijeru koristeći protezu tokom nastupa, igrala je fatalne glavne junakinje u predstavama ne ustajući sa stolice.
Tako je radila sve do smrti u Parizu 1923. - umrla je od teške bubrežne insuficijencije.