Neizvjesnost oko izbora novog visokog predstavnika i rasprave unutar Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) otvorile su brojna pitanja o ulozi međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. O tome, ali i o odnosima između Evrope i Sjedinjenih Američkih Država te aktuelnim geopolitičkim krizama, za Euronews BiH govorio je Admir Lisica iz Centra za geopolitička istraživanja.
ADVERTISEMENT
Euronews: Kako komentarišete izjavu članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović da se „Šmit odjavio, a PIC zaglavio“?
Lisica: Najsretniji bih bio da se PIC više nikada ne pojavi i ne oglasi, kao i da OHR jednog dana prestane postojati. Volio bih da Bosna i Hercegovina bude u stanju samostalno graditi svoju budućnost bez međunarodnog nadzora.
Međutim, zbog separatističkih intencija i politika koje postoje u Bosni i Hercegovini, OHR je i dalje potreban. Sve dok ne budu ispunjeni uslovi iz agende „5+2“ i dok ne budemo imali punu političku i sigurnosnu stabilnost, prisustvo visokog predstavnika ostaje neophodno.
Ne treba dramatizovati trenutnu situaciju, ali nije dobro kada oni koji se protive Bosni i Hercegovini likuju zbog ovakvih okolnosti. Takvi akteri politički vakuum vide kao priliku za ostvarivanje svojih ciljeva. Ipak, vjerujem da se takav scenario na kraju neće dogoditi.
Euronews: Ko je danas, zapravo, politički šef OHR-a u Bosni i Hercegovini?
Lisica: To je odlično pitanje. Podsjetio bih na jedan poznati primjer koji pominje Richard Holbrooke u knjizi „To End a War“. On navodi anegdotu u kojoj Henry Kissinger pita: „Koji je broj Evrope? Koga da pozovem?“
To pitanje je aktuelno i danas. Kada govorimo o Evropi, nije sasvim jasno ko donosi konačne odluke i ko ima posljednju riječ. Nakon izlaska Velike Britanije iz Evropske unije dominiraju Francuska i Njemačka, ali i dalje ne postoji jedna adresa koja se može označiti kao centar evropske politike.
Sjedinjene Američke Države imaju jasnije definisane interese i ciljeve, dok Evropa često pokušava pronaći zajednički stav među različitim državama članicama. To stvara prostor za različita tumačenja i politička nadmetanja.
Euronews: Šta se zapravo dogodilo na sjednici PIC-a i šta možemo očekivati kada je riječ o izboru nasljednika Christiana Schmidta? Da li je Johann Wadephul Landi i dalje favorit?
Lisica: Landi je i dalje najozbiljniji kandidat. Međutim, uvijek postoji mogućnost da se na kraju pojavi kompromisno rješenje i da bude izabrana neka treća osoba.
U ovom trenutku on je kandidat broj jedan i favorit. Ukoliko bude postignut dogovor, izbor bi mogao biti potvrđen do kraja juna. Ako ne bude saglasnosti, cijeli proces mogao bi se produžiti do jeseni, pa čak i do perioda nakon izbora.
Ono što je važno jeste da Bosna i Hercegovina neće ostati bez visokog predstavnika. Schmidt će nastaviti obavljati dužnost dok se ne pronađe rješenje. Istina, vjerovatno će biti nešto pasivniji nego ranije, ali institucionalni kontinuitet neće biti prekinut.
Evropa će pokušati da nametne svog kandidata, dok će Sjedinjene Američke Države, s obzirom na drugačiji pristup administracije Donalda Trumpa, vjerovatno zauzeti čvršće pregovaračke pozicije. Ostaje da se vidi hoće li uspjeti postići dogovor.
Euronews: Kako komentarišete poruke iz Washingtona da bi SAD nakon ove sjednice PIC-a mogle preispitati svoje međunarodno prisustvo u Bosni i Hercegovini?
Lisica: Ako pratimo poteze Sjedinjenih Američkih Država od povratka Donalda Trumpa na političku scenu, vidimo da je riječ o politici maksimalizacije vlastitih interesa.
Takav pristup podrazumijeva postavljanje visokih zahtjeva i insistiranje na njihovom ispunjavanju. U mnogim slučajevima to im je ranije donosilo rezultate, pa je logično očekivati da će sličan model primjenjivati i kada je riječ o Bosni i Hercegovini.
Međutim, postavlja se pitanje da li bi SAD zaista odustale od projekta koji su same gradile. Dejtonski mirovni sporazum rezultat je snažnog američkog angažmana, kako diplomatskog tako i vojnog. Upravo su Sjedinjene Američke Države odigrale ključnu ulogu u okončanju rata u Bosni i Hercegovini.
Ipak, iskustva iz drugih dijelova svijeta pokazuju da se ništa ne može uzimati zdravo za gotovo. Afganistan je najbolji primjer da ni dugogodišnje investicije i angažman ne predstavljaju garanciju trajnog prisustva.
Zbog toga smatram da se ne smijemo oslanjati isključivo na međunarodne aktere. U međunarodnoj politici nema trajnih garancija. Najvažnija zaštita Bosne i Hercegovine moraju biti njene institucije i unutrašnja snaga društva.