ADVERTISEMENT

Tiha poskupljenja uzimaju danak, a većina građana naše zemlje sve teže preživljavaju mjesec. Opće je poznato da plate ne prate rast cijena namirnica i osnovnih životnih potreba. Živimo u vremenu kada je postalo luksuz imati meso za ručak ili zasladiti dan čokoladom. Mnogi voće i povrće više ne kupuju na kilogram nego na komad.

Euronews BiH analizirao je koliko danas košta kesa osnovnih namirnica u BiH, a koliko je koštala prije pandemije 2019. godine, odnosno kada je inflacija naglo skočila.

Kupili smo osnovne namirnice u prodavnici u Sarajevu i Banjaluci. Litar ulja (Cijena u Sarajevu :2,95KM, cijena u Banjaluci:2,89KM), kilogram brašna (SA:1,90KM BL:1,95KM), so (SA:1,35KM BL:1,30KM), šečera (SA: 1.75KM BL: 1.80KM), tunjevina (SA:2,95KM BL:1,99KM), kesica supe (SA: 2,10KM BL:2,19KM), 200 grama kafe (SA: 5,35KM BL:5,35KM), hljeb (SA:2,35 KM BL: 2,30KM), pakovanje salame (SA: 2,15KM BL: 2,99KM), makaroni (SA: 1,85KM BL:), mala pavlaka (SA: 1,55KM BL:1,49KM), grčki jogurt (SA: 1,30KM BL:1,39KM), mala Milka (SA: 2,40KM BL:2,19KM) i čips (SA: 1,45KM BL:1,59KM) u Sarajevu i Banjaluci koštaju isto, 31,50 KM.

Namirnice u Sarajevu koštale 31 KM (Izvor: Euronews BiH)

Kada ove cijene poredimo sa predpandemijskim cijenama 2019. godine razlika je velika. Tada je litar ulja koštao 1,85 KM, tunjevina 2,30 KM, brašno 1,30 KM, supa 0,95 KM, čips 1,25 KM, šečer 1,15 KM, 200 grama kafe 2,85 KM, hljeb 1,50 KM, Milka 1,60KM, salama 1,70 KM, grcki jogurt 1,10 KM, so 1,10KM, makaroni 1,40 KM, pavlaka 1,30KM.

Kesa ovih namirnica tada je koštala 10 KM manje, odnosno 21,35 KM. Ovo je kesa najosnovnijih namirnica, bez mesa, voća i povrća, higijenskih potrepština.

Iako su aktivne kampanje "Zaključavamo cijene" u Federaciji BiH i "Društveno odgovorni“ u Republici Srpskoj, građanima nisu donijele skoro nikakve uštede. Nekad je cijena ulja bila ispod 2 KM. Zaključana cijena litre ulja danas je 2,65 KM, a na policama više ga nema ispod 2,90 KM.

U nebo su otišle i cijene mlijeka, pa za litar u tetrapaku, umjesto 1,4, izdvajamo 2,3 KM. Kilogram riže je sa tri "otišao" na 4,6 KM. Inflacija se najviše osjeti kroz kupovinu mesa. Mnogi ga ne mogu priuštiti svaki dan za ručak. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, junetina bez kostiju je sa 13 KM skočila na čak 20 KM.

Marin Bago, predsjednik Udruženja za unapređenje kvalitete življenja „Futura“, smatra da nije bitno kolika je plata i kolike su cijene, nego da je bitno šta mi možemo kupiti za tu platu, a tu smo daleko najgori i najsiromašni u Evropi.

"Cijene su dvostruko otišle. Mi možemo prigovarati trgovicima koliko god želimo, ali projekt 'zaključanih cijena' je njihova dobra volja. Dakle, poslodavci i trgovici se ne bave socijalnom politikom, oni su tu radi profita, svako preduzeće, firma, trgovačka radnja bilo gdje, samo formiraju cijene, i na njima je koliko će šta koštati", kaže Bago.

Nije ništa obvezujuće, niti oni bilo šta moraju, dodaje Bago, da bismo ih mi mogli kritikovati i prigovarati.

"Dakle, postupaju onako kako žele i hoće. Mi smo računali, uzeli smo temelj da čovjeku treba 2.400 kalorija dnevno, da treba i voće, i povrće, i meso, da bi ulazili u neki standard što je potrebno čovjeku na dan. I tu ispada 381 marka. Minimalni iznos je 381 marka mjesečno. Dakle, četveročlana porodica, kada o minimumu pričamo, pričamo o nekih 1.500 marka mjesečno. To je problem jer je to više od prosječne plaće, nekih 200-300 marka", dodaje Bago.

Marin Bago (Izvor: Facebook)

Dakle, čovjek s prosječnom plaćom ne može osigurati minimum potrebno za hranu.

"Taj odnos nema nigdje, ni u regionu, ni u Evropi, recimo u Njemačkoj te iste namirnice su oko 330 eura, međutim jedna prosječna plaća je 2.500 eura. Tako da jedan Njemac hladno može od prosječne plaće prehraniti u obitelj. Dakle, nije bitno kolika je plaća i kolike su cijene, bitno je šta mi možemo kupiti za plaću, a tu smo daleko najgori i najnekako siromašni u Evropi, odnosno imamo najmanije mogućnosti što možemo dobiti za plaću.

A dvije prosječne plaće ne mogu izmiriti iznos potrošačke košare, minimalan iznos za četveročlanu obitelj nedostajhe nekoliko stotina maraka mjesečno. Istina je prilično tužna, odričemo se kvalitetne hrane u ime svoje djece, odričemo se higijene, kulture, sporta, druženja", navodi Bago.