ADVERTISEMENT

Proljetna sjetva na pragu, a ratari u najvećoj bh. žitnici - praznih džepova. I dok vlast ponavlja priču o podršci domaćoj proizvodnji - podsticaji kasne, a oni koji tu proizvodnju, zapravo, nose na svojim leđima sve češće se pitaju kako uopšte opstati.

Dok nadležni smišljaju strategije iza zatvorenih vrata, na terenu je situacija daleko od strateške – čista borba za opstanak. Sjeme, gorivo, đubrivo, zaštitna sredstva – sve skuplje, sve teže dostupno. Ako je prošle godine bilo teško, ove se već postavlja pitanje hoće li domaća proizvodnja hrane uopšte opstati, poše Federalna.ba.

“Cijena repromaterijala je skočila unazad 15 dana preko 20-25%. Svi ovi podsticaji što nam kasne, bez obzira na to kad će doći, njih je inflacija pojela i oni nama ne predstavljaju ništa. Ja znam - sredstava je sve manje. A zašto je manje - jer nema BDP-a. Nekad je poljoprivreda bila u BDP-u prva u RS-u, a sad smo zadnji”, kazao je Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja proizvođača Semberije i Majevice.

Vlastiti resursi

Bez pomoći nadležnih moraće se ove godine ratari osloniti na vlastite resurse. Broj plodoreda određuje dubina džepa - stoga smanjuju proizvodnju.

“Danas sam uzimao sjeme. Mi radimo dosta povrća, radim cveklu i uzeo sam 70 sjetvenih jedinica za 7.000 KM. Prošle godine je to bilo 5.800. Sjemenska roba otišla je drastično, a đubriva 25-30% i moguće je još neko povećanje jer nije krenulo intenzivno da se kupuje”, tvrdi Rade Jovičević.

“I, evo, sada je došla velika polemika. Ti repromaterijali, đubrivo i sve to - svaki dan skače. Ljudi su u dilemi – da li baciti UREA-u, KAN, da li išta, da li folijarno prihranjivati... Ali, eto, suština je - što manje uložiš, manje ćeš imati gubitke. Ljudi su u dilemi, ni podsticaja nema, situacija je izuzetno teška”, govori Radenko Jeftić.

Iako se svake godine govori o unapređenju poljoprivrede i većoj podršci proizvođačima hrane, situacija na terenu pokazuje suprotno. Sve je manje ljudi koji mogu finansijski izdržati poljoprivrednu proizvodnju, a podrška u vidu podsticaja, koja im pripada, često stiže tek kada više i nema neku svrhu.

Nije isplaćena premija

“Milion i 300.000 KM duguje Ministarstvo poljoprivrede, to je katastrofa. Lokalna zajednica u Bijeljini nije platila ni premiju za pšenicu od prošle godine. U Semberiji je 2015. bilo 12.000 proizvođača, sad ima 2.100, to je apsurd, a niko ni za šta ne odgovara. Ljudi pokušavaju da se na neki način ‘prebace’, ali ni dobavljači više ne mogu da nas isfinansiraju da bismo mi čekali pšenicu ili bilo šta. Poljoprivreda je u velikom problemu”, dodaje Bakajlić.

Dok se govori o potrebi jačanja domaće proizvodnje i smanjenja uvozne zavisnosti, u stvarnosti proizvođači preživljavaju kako znaju, a rješenja koja bi im olakšala rad i omogućila sigurnost proizvodnje i dalje su na dugom štapu. Oni koji još nisu odustali od oranica, sada kalkulišu da li će moći pokriti troškove ili će raditi za dugove i nadu da će sljedeće godine biti bolje. Jer, već poznata je priča nadležnih da je uvijek "sljedeća godina" ta kada će sve doći na svoje. Osim što nikad ne dođe.