ADVERTISEMENT

Euronews: Da li danas više vodimo računa o životnoj sredini ili se ta tema koristi u neke druge svrhe? Gdje smo sada u odnosu na prije 20 godina?

Dakić: Ono što se desilo jeste da je s jedne strane porasla zainteresovanost javnosti, ali se istovremeno, od ranih 2000-ih godina, počela ozbiljnije zloupotrebljavati određena politička moć. Pod izgovorom napretka, privatizacije i demokratizacije društva, krenulo se u bezobzirnu prodaju prirodnih resursa širom Bosne i Hercegovine. Tako danas imamo paradoks: s jedne strane raste svijest građana, a s druge se vrši ozbiljan pritisak na prirodna dobra.

Euronews: Da li iko kontroliše te procese?

Dakić: To je odlično pitanje i ono treba da se postavi nadležnim organima – inspekcijama koje imamo na papiru, ali čija je stvarna efikasnost upitna. Imamo i zaposlene ljude, imamo pravobranilaštva, imamo i pravosudni sistem. Ali, posljednjih sedmica kao da smo svi upali u neku apatiju. Bez obzira na to kako izgleda naš pravosudni sistem, to je posljednja karika u lancu kojom građani mogu preispitati odluke i dozvole određenih institucija. Građani moraju biti svjesni da kroz poreze finansiraju sve te institucije, i da imaju pravo da znaju kako se raspolaže prirodnim bogatstvima – da li se ona koriste jednokratno ili za održivi razvoj lokalnih zajednica.

Euronews: Posljednjih mjeseci mnogo se govori o rudarenju litijuma. Švajcarski investitor "Arcor" traži koncesiju, a slučaj je dobio i političku dimenziju. Ministar vanjskih poslova BiH, Elmedin Konaković, iz Vašingtona poručuje da je to državno pitanje, dok je ranije predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, nudio resurse direktno Donaldu Trampu. Ko zapravo vodi koncesionu politiku? Je li se politika direktno umiješala?

Dakić: Bilo bi dobro da koncesiona politika postoji, ali nažalost, ona ne postoji još od sredine 2000-ih, otprilike od slučaja HES-Vrbas, kada je narod ustao. Umjesto jasne koncesione politike, imamo interesne grupe koje pokušavaju očuvati svoje pozicije nudeći prirodna dobra. Bez obzira na to da li je riječ o državnom nivou ili nivou entiteta, ono što je poražavajuće jeste da se ignorira volja građana – kao što je bio slučaj s inicijativom građana Majevice da se uvede moratorijum na dodjelu koncesija. Skupština Republike Srpske se na to uopšte nije osvrnula.

Euronews: A šta je sa Zakonom o državnoj imovini?

Dakić: To je jako zanimljivo pitanje. Imamo famozni zakon o državnoj imovini, ali javnost ni dan-danas ne zna njegov sadržaj, ko ga je pisao, kakvi su članovi. Bit će zanimljivo vidjeti da li će gospodin Šmit uvesti zakon po hitnoj proceduri. Zakon je, kako čujemo, već pripremljen – pitanje je samo kada će biti nametnut. I tu imamo paradoks: predsjednik Republike Srpske je nudio resurse Trampu, sada Konaković nudi Amerikancima. Sve to govori da političari ne znaju za koga rade – a građani im to još nisu objasnili.

Euronews: Dakle, političari nude prirodne resurse kao da su njihovi?

Dakić: Da. I zato je ovo poziv svim građanima BiH da shvate da većina političara ne zastupa njihove interese. Neka se ne iznenade ako se jednog dana probude pored rupe, rudnika – kineskog, američkog, nije važno. Građani moraju hitno da otvore oči i uši, da vide ko i šta se dešava na njihovom zemljištu, ko istražuje njihove planine, ko presijeca dotoke pitke vode.

Euronews: Postoje izvještaji da su na Ozrenu vršena istraživanja bez dozvola. EU i SAD su litijum i još 30 minerala stavile na listu kritičnih sirovina. Da li se sve mora eksploatisati? Postoji li "ekološko" rudarenje?

Dakić: Pozvaću se na stručnjake iz Srbije koji su radili na slučaju Jadar. Oni kažu da "zeleno rudarenje" ne postoji. Moramo prestati koristiti taj termin. Rudarenje je po definiciji invazivno, štetno po okolinu – nema tu ekologije.

Euronews: A kako će onda Evropa i svijet proizvoditi baterije?

Dakić: Neka oni rješavaju svoje interese, ali primjerima poput rudarenja, korištenja solarne i vjetroenergije – vidi se da Bosna i Hercegovina nema suverenitet. Kompanije dolaze, vrše aktivnosti, čak su helikopterima vršili skeniranja bez dozvola. Čak ni OSA nije bila obaviještena o tome.

Euronews: U Prijedoru i okolini lokalne inicijative tvrde da su već iscrpljene rezerve uglja. Jesu li nadležne institucije reagovale?

Dakić: Institucije su često "popunjavale" zakonske rupe koje su kompanije koristile. Kompanije su uvijek bile korak ispred – započnu radove, a onda tek dobiju dozvole. Ministarstva im čak i naknadno dostavljaju potrebnu dokumentaciju. U pravnom vakuumu, oni eksploatišu resurse, a pravosuđe sporo reaguje. Potrebna je individualna odgovornost funkcionera.

Euronews: Ugalj iz BiH, ne samo iz RS, odlazi u Srbiju. Ko je dao dozvolu za to?

Dakić: Upravo tu dolazimo do ključnog problema. Ako je prijavljeno da je izvezeno 100 tona, a zapravo je izvezeno 200 – to je problem. U tom slučaju koncesija ne odražava stvarno stanje. A da bismo to provjerili, potrebna nam je saradnja institucija. Problem je u povezanosti institucija svih nivoa kada su u pitanju velike kriminalne radnje.

Euronews: Je li prestala gradnja malih hidroelektrana?

Dakić: Nije. I dalje postoje koncesije. Neke su završene, kao HES-Vrbas, neke se preprodaju. Posebno se prati slučaj HE Dabar, gdje postoji opasnost da pitka voda u Berkovićima bude ugrožena. Iako je riječ o slabo naseljenom području, taj sistem podzemnih i nadzemnih tokova izuzetno je važan, uključujući i čitav sliv Neretve. Najveća borba u narednom periodu biće očuvanje vodotokova u BiH – zemlji koja je još uvijek među vodećima u Evropi po količini pitke vode.

Euronews: Pominje se i ulaganje Mađarske u energetski sektor?

Dakić: Da, jedan investitor se povukao, a druga, sumnjiva firma ulazi u posao vrijedan 100 miliona. Pravda ne funkcioniše kako bi trebalo – institucije ne odgovaraju građanima, a ni pravosuđe ne reaguje. Ako je sve u redu, zašto se kriju informacije? Dvije godine pokušavamo doći do ugovora sa Kinezima o autoputu. Ako je sve po zak