ADVERTISEMENT

Prije rata, 40 tankera koji su prevozili 20 miliona barela sirove nafte i rafinisanih naftnih derivata svakodnevno je prolazilo kroz Hormuški moreuz. Ove nedjelje Iran je dozvolio da kroz Hormuz prođe tek nekoliko tankera. Među njima su bili brodovi pod zastavama Indije i Kine.

Usred racionalizacije i nestašica nafte, koje su zemlje najbliže tome da prve ostanu bez zaliha?

Ove nedjelje analitičar Mike Hay i njegov tim stručnjaka za robna tržišta iz banke Societe General procjenjuju da će, za sada, protok kroz moreuz u prosjeku iznositi oko 500.000 barela dnevno. U zavisnosti od iranske volje.

Začuđujuće, veliki dio preostale “zarobljene” nafte i dalje stiže na tržište, ili barem puni skladišne kapacitete. Saudijska Arabija se oslanja na svoj dugo planirani i prošireni naftovod Istok–Zapad, koji će biti opterećen do krajnjih granica kako bi transportovao sedam miliona barela dnevno do luke Janbu na Crvenom moru. Slično tome, Ujedinjeni Arapski Emirati uspjeli su da dio nafte preusmjere istočno, mimo moreuza, cjevovodom do luke Fudžaira, iako je Iran, prema izvještajima, napao tu infrastrukturu.

Analitičari iz kompanije Jefries procjenjuju da je trenutno obustavljeno šest, sedam miliona barela dnevno proizvodnje nafte u zemljama Zaliva. Konsultantska kuća Energy Aspects procjenjuje da će prekidi povezani s Hormuzom dostići vrhunac od 10 miliona barela dnevno, dok je ukupna proizvodnja sirove nafte OPEC-a pala za sedam miliona barela dnevno, na 22,3 miliona. To predstavlja oko 7% svjetske dnevne potrošnje od 100 miliona barela.

SAD “bezbrižne”, Azija u problemu

Sjedinjene Američke Države, kao najveći svjetski proizvođač nafte i prirodnog gasa, donekle su zaštićene od šokova u snabdijevanju. Cijene benzina i dizela mogu značajno porasti, ali je mala vjerovatnoća potpune nestašice.

Druge zemlje nemaju tu sigurnost. Mjanmar, Vijetnam i Filipini, prema timu SocGen analitičara, nabavljaju više od 80% svoje nafte putem isporuka koje prolaze kroz Hormuz. Imaju zalihe za oko mjesec dana – nakon čega bi morale da pronađu alternativne izvore.

Situacija je posebno ozbiljna u Singapuru, koji obično prima oko 680.000 barela dnevno sirove nafte kroz Hormuz i ima zalihe za samo 40 dana. Tajland je u nešto boljoj poziciji, sa 50 dana pokrića za svojih 400.000 barela dnevno iz Hormuza.

Tajvan, koji uvozi 525.000 barela dnevno, može izdržati oko 100 dana. Bangladeš takođe ima zalihe za oko 100 dana, ali je već uveo racionalizaciju goriva i zatvorio fabrike đubriva. Ne uvozi mnogo sirove nafte, ali gotovo sva prolazi kroz Hormuz.

Veće zemlje obično imaju više opcija. Južna Koreja uvozi oko tri miliona barela dnevno, od čega dva miliona dolazi kroz Homruz. Njene zalihe mogu pokriti 50 dana bez uvoza, odnosno oko 70 dana ako se nadoknađuju samo isporuke iz Hormuz. Slična je situacija u Indiji, koja raspolaže strateškim rezervama od 175 miliona barela uz ukupne potrebe od pet miliona barela dnevno. Od toga 45% dolazi kroz Hormuz. Indonezija ima dovoljno resursa da izdrži zatvaranje moreuza 160 dana. Japan, zahvaljujući velikim strateškim rezervama, može izdržati oko 200 dana bez isporuka kroz Hormuz.

Kina ima rezerve za cijelu godinu

Možda iznenađujuće, Kina može izdržati 300 dana bez isporuka iz Homruza i više od 100 dana bez ikakvog uvoza. Sve zahvaljujući strateškim rezervama od 1,3 milijarde barela i uprkos činjenici da 45% njenog uvoza, koji premašuje 11 miliona barela dnevno, prolazi kroz taj moreuz.

-Kina je namjerno ograničila zavisnost od Bliskog istoka na oko 50% i izgradila značajne amortizere kroz diverzifikaciju izvora nafte, gasovode, domaću proizvodnju i velike zalihe- kaže analitičar Loyd Birn iz Jefriesa.

Kako će sve ove zemlje premostiti problem? Međunarodna agencija za energiju planira da pomogne oslobađanjem 400 miliona barela u narednim mjesecima. Ali to neće biti dovoljno da popuni prazninu i samo odlaže potražnju u budućnost (jer rezerve moraju ponovo da se popune).

Smanjenje potrošnje donekle pomaže. Vijetnam je naredio rad od kuće. U Tajlandu su državni službenici dobili nalog da koriste stepenice. U Šri Lanki uvedena je četvorodnevna radna nedjelja.

Bolja opcija je diverzifikacija izvora energije. Južna Koreja je odlučila da pauzira gašenje termoelektrana na ugalj. I da poveća rad nuklearnih reaktora kako bi nadoknadila manjak.

I Kina ima veliki kapacitet za povećanje potrošnje uglja. Prema istraživanju Bernsteina, kineske termoelektrane rade sa samo polovinom kapaciteta. Uz to, Kina je izgradila toliko vjetro i solarnih kapaciteta da će ove godine dodati oko 500 teravat-sati nove obnovljive energije. To je važna prekretnica jer znači da Kina povećava proizvodnju iz obnovljivih izvora više nego što raste njena ukupna potražnja za električnom energijom. To pomaže da se nadoknadi manjak nafte i tečnog prirodnog gasa iz Hormuza.

Vrijeme će donijeti olakšanje. Konsultantska kuća Energy Aspects vjeruje da će, čak i ako Hormuz ostane zatvoren za tankere povezane sa SAD, Iran vjerovatno do kraja godine ponovo izvoziti tri miliona barela dnevno. U narednih 18 mjeseci očekuje se i da Venecuela poveća proizvodnju za milion barela, na oko 1,3 miliona dnevno.

U međuvremenu, u SAD su naftaši počeli da ponovo aktiviraju ugašene platforme. Dodali su dvije prošle nedjelje, čime je ukupan broj aktivnih porastao na 553. To je i dalje 39 manje nego u isto vrijeme prošle godine. Očekuje se da će američka proizvodnja, koja trenutno iznosi rekordnih 13,6 miliona barela dnevno, porasti na oko 14 miliona do kraja godine.