Prošlo je hiljadu dana od početka rata u Ukrajini – hiljadu dana koji su živote miliona ljudi preokrenuli u trenutku, dani u kojima je svaki izlazak iz kuće postao kocka sa sudbinom, a zvuci sirena i detonacija postali jeziva rutina.
Od početka ruske invazije, svakodnevica ljudi u Ukrajini je postala ispunjena neizvjesnošću, dok mnogi nastoje da očuvaju privid normalnosti i pronađu snagu da nastave dalje. Na frontu se gube prijatelji, ali rane zadaje i jaz u ideologijama – ponekad razdvajajući ljude koji su nekada bili bliski. Uprkos svemu, oni koji ostaju pokušavaju da žive svoje živote, balansirajući između tuge i borbe za očuvanje onoga što je preostalo od njihovog svijeta.
U ovim redovima susrešćemo se sa onima koji još uvijek koračaju kroz ruševine svog nekadašnjeg svijeta, konstantno se suočavajući sa strahom, gubitkom i nadom koja prkosi razaranju.
Rat ima neobičan način da prožima svaki djelić života onih koji ga doživljavaju. Za Anastasiju Kaminsku, filmsku dokumentaristkinju iz Kijeva, invazija na Ukrajinu u februaru 2022. nije bila samo šok, već potvrda najcrnjih slutnji.
"Kada je invazija počela svima nam je bilo jasno da ovo neće trajati nekoliko dana. Sjećam se trenutka kada smo moji prijatelji i ja shvatili da je ovo nešto veće, ozbiljnije", kaže Kaminska za Euronews Srbija.
Prvih nekoliko mjeseci provodila je u skloništu sa grupom od trinaest ljudi, među kojima su bili i neki nepoznati. "To iskustvo stvorilo je veoma čvrste prijateljske veze", kaže ona. "U takvim okolnostima, postajemo bolji ljudi, otvoreniji i empatičniji. Imamo manje predrasuda jedni prema drugima."
Dok su bombe tutnjale iznad Kijeva, Anastasija je radila u noćnim satima u vojnom pozivnom centru, povezujući porodice i pomažući ljudima da pronađu svoje voljene. "Ljudi su tražili svoje sinove, muževe, žene…", objašnjava ona. Ipak, period proveden u skloništu bio je iscrpljujuć, a nakon tri mjeseca, suočila se s emotivnim slomom.
Iako nikada nije planirala da napusti svoju domovinu, na poziv prijatelja otišla je na neko vrijeme u Irsku. Povratak u mirnije okruženje, makar na kratko, značio je priliku da "udahne vazduh koji nije mirisao na prah i pepeo". Međutim, nostalgija ju je brzo vratila kući.
"Shvatila sam da svakog dana samo hodam po irskim pejzažima i pokušavam da pronađem svoje pejzaže. Putevi, ulice, livade podsjećale su me na Ukrajinu. Mjesec dana prije nego što sam se vratila kući, preminuo je moj prijatelj, služio je u vojsci. Bila sam strašno ljuta, jer sam htjela da odem na njegovu sahranu, a nisam mogla, nisam imala dovoljno para", prisetila se sagovornica.