ADVERTISEMENT

Bojana Šantić je pet godina pokušavala da zatrudni kada je njen doktor saopštio šokantnu vijest: iako je imala 20 godina, već je bila blizu menopauze.

Njen doktor je rekao da bi mogla nastaviti pokušavati još nekoliko godina, ali su šanse bile male. Njena veza nije opstala, a Šantić, po obrazovanju arhitekta, odustala od maštanja o majčinstvu.

"Bilo je to zaista iscrpljujuće, dugotrajno, finansijski iscrpljujuće i imalo je dosta utjecaja na moje mentalno zdravlje i moj privatni život općenito", rekla je Šantić za Euronews Health iz svog doma u Hrvatskoj.

Na kraju se sastala sa svojim sadašnjim partnerom, a kada je imala 38 godina odlučili su da pokušaju da osnuju sopstvenu porodicu, ovog puta uz pomoć tretmana neplodnosti pomoću sperme njenog partnera i jajne ćelije donatora.

Hrvatska ima neobičan sistem zaštite plodnosti. Vlada će snositi račune za liječenje – ali budući da Hrvatska nema lokalne donatore sperme ili jajnih stanica, umjesto toga će platiti pacijentima poput Šantić da putuju negdje drugdje na tretman.

Tako su 2021. Šantić i njen partner odletjeli u Sjevernu Makedoniju na transfer embrija, uz plaćenu većinu troškova.

U 78 posto slučajeva kao što je ona, prva runda tretmana ne daje očekivani rezultat, trudnoću,, ali su se složili da probaju samo jednom prije nego što odustanu. Nekoliko sedmica kasnije saznala je da je trudna – s blizancima.

"Danas kada ih vidim mislim da su to djeca koju mi je suđeno da imam", rekla je Šantić, čiji sinovi sada imaju 2,5 godine.

Šantić, koja je sada zagovornica pristupa skrbi za plodnost širom Evrope, daleko je od toga da je sama.

U svijetu se otprilike jedna od šest osoba bori sa neplodnošću, koju definiše odsustvo trudnoće nakon godinu dana redovnog nezaštićenog seksa. To znači da zvanična statistika ne uzima u obzir istospolne parove.

Tretmani za neplodnost postaju sve češći u Evropi, sa više od 1,1 milion ciklusa liječenja u skoro 1.400 klinika u 2021. godini.

Nedavno istraživanje je pokazalo da se u Ujedinjenom Kraljevstvu broj neudatih žena koje koriste vantjelesnu oplodnju (IVF) za osnivanje porodice utrostručio u protekloj deceniji.

Ali zamršena mreža zakona i propisa znači da se pristup ovoj skrbi značajno razlikuje od zemlje do zemlje – i da su čak i unutar zemalja neke grupe ograničenije od drugih.

Ko može dobiti tretmane za neplodnost u Evropi?

U Hrvatskoj i mnogim drugim evropskim zemljama istospolni parovi nemaju pristup tretmanima za neplodnost.

Samo šest zemalja dozvoljava donacije jajnih ćelija za gej muškarce, a 21 dozvoljava donaciju sperme za lezbejske parove, prema analizi politike 49 evropskih zemalja i teritorija u 2024. godini.

Surogatno majčinstvo, kada žena nosi i rodi bebu za drugu osobu ili par, ilegalno je gotovo svuda u Evropi. A u oktobru je na snagu stupio novi zakon u Italiji koji zabranjuje ljudima da putuju u inostranstvo radi surogat majčinstva, potez za koji su LGBTQ aktivisti rekli da će otežati gej muškarcima da postanu roditelji u Italiji.

U međuvremenu, neudate žene mogu dobiti tretmane za plodnost doniranom spermom u 37 zemalja, ali donirane jajne ćelije u samo 28, pokazala je analiza politike. Drugi zahtijevaju da žene budu ispod određene dobi ili da nemaju zdravstvene probleme.

"Biti velikodušan je skupo... a u nekim aspektima, biti restriktivniji prema društvenim kriterijumima može se smatrati kompromisom kada su u pitanju finansijski aspekti", rekla je za Euronews Health Jasmin Passet-Wittig, viša istraživačica u njemačkom Saveznom institutu za istraživanje stanovništva.

Čak i tamo gdje je pacijentima dozvoljeno liječenje neplodnosti, vlade imaju različite pristupe tome koliko će tretmana platiti, koliko duge liste čekanja i da li su donacije anonimne ili ne.

To je navelo neke ljude da putuju u inostranstvo radi njege u okviru onoga što se naziva "turizmom plodnosti".

"Ako to zabranite, ljudi koji to mogu priuštiti otići će u inostranstvo", rekla je za Euronews Health Anita Fincham, menadžerica za zagovaranje u Fertility Europe, krovnoj grupi za organizacije pacijenata.

Da li je roditeljstvo ljudsko pravo?

Pacijenti, doktori i zastupnici opisuju brigu o plodnosti kao pitanje ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije koje treba zaštititi zakonom u Evropskoj uniji.

Na primjer, Fertility Europe želi da kreatori politike EU proglase da je pokušaj rađanja djeteta univerzalno pravo, da osiguraju jednak pristup i javno finansiranje tretmana neplodnosti i da se bore protiv stigme protiv neplodnosti.

Zagovornici se također nadaju da će iskoristiti političku i kulturnu nelagodu oko pada nataliteta u Evropi.

U Poljskoj, na primjer, predsjednik Andrzej Duda potpisao je prošle godine nacrt zakona kojim se vraćaju javna sredstva za vantjelesnu oplodnju (IVF), koja su smanjena pod bivšom konzervativnom vladom 2016. godine.

Dok je poglavar Poljske katoličke crkve pokušao blokirati zakon, nazivajući IVF "eksperimentiranjem na čovjeku", Dudin ured ga je naveo kao potencijalno rješenje za poljske "demografske izazove".

Odluka je bila dobrodošla za Macieja Śmiechowskog, poljskog profesora čiji su blizanci rođeni 2012. godine uz pomoć vantjelesne oplodnje.

On je rekao za Euronews Health da se stigma oko njege plodnosti polako eliminira, što bi podršku za to moglo učiniti politički mejnstrim.

"Klima oko tretmana neplodnosti se promijenila, a promijenio se i način na koji govorimo o liječenju neplodnosti", rekao je Śmiechowski.

Uprkos tome, zagovornici ističu da je u svojoj srži pristup tretmanima za neplodnost pitanje reproduktivnih prava slično abortusu ili kontracepciji – a sve politike za proširenje brige o plodnosti trebale bi dati prioritet autonomiji ljudi oko odlučivanja kada i koliko djece će imati.

"Ne osjećamo se odgovornim za naseljavanje Evrope", rekao je Fincham iz Fertility Europe.