ADVERTISEMENT

Prema podacima, incidencija HIV-a među vojnim osobljem od početka invazije na Ukrajinu porasla je više od četrdeset puta u odnosu na period prije rata, što, prema Zakladi Carnegie za međunarodni mir (CEIP), može dugoročno nadmašiti štetu koju je Rusija pretrpjela tokom invazije.

Već prije 2022. godine Rusija je imala preko milion osoba zaraženih HIV-om, što čini približno jedan posto stanovništva. Međutim, rat je pogoršao situaciju: transfuzije krvi i ponovna upotreba šprica u poljskim bolnicama, spolni kontakti bez zaštite i dijeljenje igala među vojnicima dodatno su ubrzali širenje virusa.

Narušena je i dostupnost suvremene antiretrovirusne terapije (ART), koja sprječava prenos virusa i omogućava normalan život HIV pozitivnim osobama. Prije rata manje od polovine pacijenata u Rusiji imalo je pristup adekvatnoj terapiji, a ratne okolnosti dodatno otežavaju kontinuirano liječenje, što može dovesti do razvoja otpornosti virusa na lijekove.

Problem dodatno pogoršava represija prema civilnom društvu i LGBT zajednici, zabrana rada organizacija koje se bave HIV-om te stigmatizacija zaraženih. Na bojištu se pravila koja u miru isključuju zaražene iz vojske ne poštuju, a regrutacija uključuje čak i zatvorenike i stanovnike okupiranih teritorija, bez obzira na zdravstveno stanje.

Situacija u Rusiji predstavlja izuzetak u svijetu, gdje se broj novih slučajeva HIV-a općenito smanjuje zahvaljujući prevenciji, cjepivima i primjeni suvremene terapije. Prema UNAIDS-u, Rusija se nalazi među pet zemalja s najvećim brojem novih infekcija, dok se u većini drugih država epidemija HIV-a polako gasi.

Eksperti upozoravaju da će osobe zaražene HIV-om tokom rata zahtijevati doživotno liječenje, što predstavlja dodatni teret za ruski zdravstveni sistem, državni budžet i tržište rada. Dugoročne posljedice širenja HIV-a u vojsci osjetiće se desetljećima, dugo nakon završetka sukoba u Ukrajini i mandata Vladimira Putina.

Ova epidemija pokazuje kako rat, kombinovan s nedostatkom političke volje i sistemskih mjera prevencije, može pogoršati već postojeće zdravstvene krize i dugoročno ugroziti demografsku i ekonomsku stabilnost zemlje.