Oko 160 miliona djece širom svijeta lišeno je prava na obrazovanje, a umjesto u školskim klupama dugo rade na poljoprivrednim zemljištima, u rudnicima i industrijskim pogonima za vrlo malo novca i u teškim uvjetima.
Podsaharska Afrika, Kina, Indija i Amerika ističu se među regijama s najvećim brojem djece radnika, a 89,3 miliona njih su djeca u dobi od 5 do 11 godina, a 35,6 miliona ona u dobi od 12 do 14 godina.
Predsjednik Ureda za ljudska prava i jednakost Turska (TIHEK) Muharrem Kilic podsjetio je kako je prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO) dječji rad onaj rad koji sprječava djecu da žive svoje djetinjstvo, umanjuje njihov potencijal i dostojanstvo te negativno utiče na njihov mentalni i fizički razvoj, prenosi AA.
"Prema posljednjem izvještaju, nažalost, broj djece radnika porastao je za 8,4 miliona, posebno u periodu 2020-2024., dosegnuvši preko 160 miliona širom svijeta. Nažalost, otprilike 28 posto djece između 5 i 11 godina i 35 posto djece između 12 i 14 godina zbog dječjeg rada isključeno je iz obrazovnog procesa i ne može ići u školu", navodi Kilic.
Kilic je naglasio da je rad djece društveno i moralno opasan i štetan, te istakao da prinudni rad uništava dječiji potencijal i samopouzdanje.
Navodeći da je obrazovni život djece poremećen zbog teških uslova rada, Kilic je rekao: "Dječiji rad onemogućava djecu da pohađaju školu, pa čak i prisiljava ih da ranije napuste školu. Težak i dug posao koji djeca moraju obavljati zajedno sa svojim školskim obavezama smatra se dječijim radom u njegovom najgorem obliku. Dječji rad je rad koji porobljava djecu, odvaja ih od njihovih porodica, izlaže ih teškim bolestima i uzrokuje da budu sami u velikim gradovima u ranoj dobi."
Naveo je da se rad djece povećao s potrošačkim navikama koje su donijele industrijska revolucija i kapitalizam, te da su uvjeti rada i sigurnost djece mnogo gori od onih kod odraslih.
Navodeći da se dječji rad ne može pripisati samo zemljama koje zapošljavaju ovu djecu, Kilic je naglasio da udio u dječjem radu imaju i potrošači koji znaju gdje se ti proizvodi proizvode, ali šute u pomami potrošnje.
Kilic je istakao da velike kompanije zatvaraju oči pred dječjim radom kako bi smanjile troškove proizvodnje, te dodao: "Ulaganje globalnih kompanija u regije u kojima je dječji rad uobičajen kako bi se smanjili troškovi, nažalost, uzrokuje povećanje ovih stopa. Standardi koje postavlja Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) u vezi sa dječijim radom se ignorišu zbog brige o troškovima."
Naglasio je da je dječji rad ozbiljniji problem u Aziji i Africi nego na drugim kontinentima, te da proizvodno ludilo dodatno povećava prijetnje i rizike za napore da se zaštiti dostojanstvo djece.
Navodeći da su djeca uglavnom zaposlena u zemljama u kojima je zakonska infrastruktura slaba i koja se naziva "sivom zonom", Kilic je rekao:
"Regioni u kojima je dečiji rad najzastupljeniji su uglavnom zemlje u kojima vladavina prava nije djelotvorna. Ljudska prava i prava djeteta nisu dovoljno razvijena u ovim zemljama. Djeca su zaposlena u podzemnim radionicama ili u nekontrolisanim prostorima lišenim radničkih prava. Slobodne proizvodne zone stvorene u okviru neoliberalne politike takođe podstiču ovaj problem. Postoji više od 5.400 posebnih ekonomskih zona u više od 150 zemalja širom svijeta, posebno u Kini, Indiji i SAD-u, a većina ovih regija spada u područja u kojima je dječji rad intenzivan."