Prvi moderni ruž bio je crvene boje, proizveden u Gradu svjetlosti, a napravljen od jelenjeg loja, dabrovog ulja i pčelinjeg voska.
Prozvali su ga svevremenskim kraljem šminke, simbolom ženstvenosti, a još u drevnoj Mezopotamiji, pripadnice ljepšeg spola, pravile su ga od pigmenta izmrvljenog poludragog kamenja. Riječ je o elegantnom i glamuroznom crvenom ružu.
On je apsolutni klasik, ali je i vrlo zahtjevan, jer ne podnosi greške.
U desetom stoljeću, prvi čvrsti ruž izumio je arapski kozmetolog Abu al-Qasim al-Zahravi (Abulcasis), u vrijeme islamskog zlatnog doba. No, u isto vrijeme, u srednjovjekovnoj Europi, ruž za usne bio je zabranjen zakonima crkve, te se mislilo da se koristi kao “utjelovljenje Sotone”, a nosile su ga žene niskog morala.
U 16. stoljeću britanska kraljica Elizabeta I, nakratko, skinula je loš glas s ruževa, ističući svoj izgled svijetlocrvenih usana.
U 18. stoljeću britanski parlament predložio je zakon kojim bi onemogućio sklapanje braka, ukoliko bi se djevojka šminkala prije vjenčanja.
Primitivizmom se smatralo nošenje ruža, u 19. stoljeću, a žene koje su ga, pak, nosile smatrane su bestidnim.
Kompanija “Guerlain” krajem 19. stoljeća, ipak, je počela proizvoditi ruževe. Prvi moderni ruž bio je crvene boje, proizveden u Gradu svjetlosti, a napravljen je od jelenjeg loja, dabrovog ulja, i pčelinjeg voska. U narednom periodu svi ruževi bili su crvene boje, bili su skupi, a nosile su ih samo glumice, dok su ih ostale žene upotrebljavale izričito kada su kod kuće. Preokret se desio kada su glumice odlučile nositi crveni ruž i van posla.
Dvadesetih godina žene su nanošenjem ruža željele iskazati svoju neovisnost, tada je već bilo uobičajeno nositi ruž tokom ručka, ali tokom večere je uvijek bio zabranjen.
Tridesetih godina crveni ruž označavao je zrelu ženstvenost. Mlade djevojke smatrale su da njegovim nanošenjem postaju žene. U to vrijeme vladali su ideali glumica zlatnog doba Hollywooda, koje su potencirale nošenje ruža.
Četrdesetih godina u magazinima, ali i knjigama za tinejdžerke pisali su o tome kako muškarci, ipak, vole prirodnu ljepotu, a polemisalo se i o tome kako bi šminka mladim djevojkama utjecala na skrnavljenje popularnosti, ali i ugleda.
Pedesetih godina, glumice Marlyn Monroe i Elizabeth Taylor učinile su tamnocrvene ruževe kozmetičkim ikonama. U to vrijeme osmišljeni su crveni ruževi „otporni na ljubljenje“, a pojavili su se i prvi svjetlucavi. Boje poput svijetloljubičaste, blijedoružičaste, bijele boje i boje breskve.
Početkom 21. stoljeća na scenu stupaju biserne nijanse, a tekstura ruževa postaje sjajna i blistava… Trendovi su se konstantno mijenjali, ali crveni ruž ostao je vječni klasik.