"Ovo nije ništa što nismo očekivali. Još krajem 2024. godine najavljivao sam ovakav razvoj događaja, jer su već tada postojale naznake smanjenja kvota. Istovremeno, smanjila se i potražnja za radnicima u građevinskom sektoru. Tržište stagnira, a ekonomska kriza, čije se posljedice osjećaju još od pandemije koronavirusa i energetskih problema, ostavila je traga na evropsku privredu“, objašnjava Raškaj za Euronews Srbija.

Prema njegovoj ocjeni, ograničavanje broja radnih dozvola nije samo posljedica ekonomskih kretanja već se može posmatrati i u kontekstu unutrašnjih političkih prilika u Njemačkoj. Raškaj smatra da je odluka dijelom odgovor na jačanje Alternative za Njemačku (AfD), koja se zalaže za smanjenje broja stranih radnika. Ipak, upozorava da bi takva politika mogla više da našteti njemačkoj privredi nego zemljama iz kojih radnici dolaze.

"Mislim da odluka nije doneta na osnovu dovoljno detaljnih analiza i da će najveću štetu osjetiti upravo njemačka privreda, zbog čega su poslodavci i opravdano nezadovoljni. Problem je što se ne uzima dovoljno u obzir činjenica da i njemački radnici odlaze u druge evropske zemlje, poput skandinavskih. To je domino-efekat: naši radnici odlaze u Njemačku, a dio njemačkih radnika odlazi dalje, u potrazi za boljim uslovima“, ističe Raškaj.

Povratak radnika kao razvojna šansa za region

U takvim okolnostima, pitanje je da li bi zemlje Zapadnog Balkana mogle da iskoriste ograničavanje zapošljavanja u Njemačkoj kako bi podstakle povratak svojih građana i ublažile nedostatak radne snage na domaćem tržištu.

Raškaj smatra da se eventualni pozitivni efekti ne mogu očekivati odmah, ali da bi se u narednim godinama mogla otvoriti značajnija mogućnost za povratak radnika i njihovih porodica. Kao primjer navodi Hrvatsku, koja je već pokrenula programe za povratak iseljenika, uključujući podršku za pokretanje manjih porodičnih poljoprivrednih gazdinstava i preduzeća.

"Ovo vidim kao dugoročnu priliku za Zapadni Balkan, odnosno prostor bivše Jugoslavije. Potrebno je da Srbija, Bosna i Hercegovina i Hrvatska naprave konkretne programe kojima će podstaći povratak kvalitetnih radnika. To podrazumijeva bolje zarade, više slobodnog vremena i uslove koji će ljudima omogućiti da ovde planiraju svoju budućnost“, kaže Raškaj.

Dodaje da bi i Srbija trebalo da razmotri konkretne mjere za zadržavanje domaće radne snage, uz veće angažovanje države i poslodavaca. Prema njegovim riječima, važno je da se povratak ne posmatra samo kao demografsko pitanje već i kao ekonomska prilika za razvoj domaće privrede.

"Kod nas gradnja ne stagnira kao u pojedinim evropskim zemljama. I dalje se ulaže u stanogradnju i otvaraju nova preduzeća, a neke kompanije premještaju proizvodne pogone iz Italije, Njemačke, Austrije i drugih zemalja u region. To može da stvori prostor za zapošljavanje ljudi koji žele da se vrate“, navodi Raškaj.

Kao jedan od pokazatelja mogućeg povratka stanovništva, on izdvaja podatke iz Tuzlanskog kantona u Bosni i Hercegovini. Prema podacima na koje se poziva, tokom prethodne dvije godine u obrazovni sistem upisano je više od 400 djece koja su prethodno živjela u dijaspori, zajedno sa svojim porodicama.

"To su značajne brojke i pokazuju da o povratku treba ozbiljno razgovarati. Ipak, potrebno je detaljno analizirati tržište rada, utvrditi koja su zanimanja najtraženija i da li su potrebni programi prekvalifikacije. Neophodno je znati gdje ćemo zaposliti ljude koji se vraćaju i kako ćemo njihova znanja najbolje iskoristiti“, objašnjava sagovornik.

Raškaj očekuje da bi se u naredne dvije do tri godine mogli vidjeti konkretniji rezultati, uz procjenu da bi povratak dijela radne snage mogao da dostigne 15 do 20 odsto. Riječ je o njegovoj procjeni, a ne o potvrđenoj projekciji zasnovanoj na zvaničnoj statistici.

Nedostatak radnika i pitanje uvoza iz trećih zemalja

Dok radnici sa Zapadnog Balkana traže zaposlenje u zemljama Evropske unije, države regiona istovremeno se sve više oslanjaju na uvoz radne snage iz udaljenijih zemalja. Zbog toga se postavlja pitanje da li bi ograničavanje kvota za radnike sa Balkana moglo da dovede do njihovog zamjenjivanja radnicima iz Indije, Šri Lanke, Sirije ili drugih država.

Raškaj smatra da će o tome biti još rasprava i da njemački poslodavci neće lako odustati od zapošljavanja radnika koji su im potrebni. Kao jednu od mogućnosti navodi dolazak radnika iz Ukrajine, ali ističe da će konkretan odgovor zavisiti od potreba poslodavaca i daljeg razvoja tržišta rada.

Kada je riječ o zemljama regiona, upozorava da uvoz radne snage ne bi trebalo da bude zamjena za politiku zadržavanja domaćih radnika.

"Drago mi je što nismo nekontrolisano povećavali kvote za radnike iz trećih zemalja. Moramo da sagledamo iskustva drugih država, posebno Hrvatske, koja se suočila sa problemima u vezi sa zapošljavanjem stranih radnika. Potrebno je pažljivo procijeniti potrebe tržišta i kvalitet radne snage koju dovodimo“, kaže Raškaj.

Dodaje da bi, ukoliko se pokaže da je uvoz radnika neophodan, trebalo razmotri i zemlje sa kojima region ima razvijenije komunikacione i poslovne veze, ali uz jasne kriterije zapošljavanja i odgovarajuću provjeru kvalifikacija.

Odnosi sa EU i položaj radnika iz regiona

Ograničavanje radnih dozvola nije jedino pitanje koje opterećuje radnike i prevoznike sa Zapadnog Balkana. Problemi u vezi sa položajem profesionalnih vozača, prelaskom granica i transportom robe dodatno komplikuju poslovanje kompanija iz regiona koje sarađuju sa evropskim tržištem.

Raškaj smatra da bi izostanak konkretnih rješenja za prevoznike mogao da podstakne zemlje Zapadnog Balkana da razmotre zajednički nastup prema Evropskoj uniji, uključujući mogućnost uvođenja recipročnih mjera.

"Ako ne bude konkretnog rješenja za probleme vozača kamiona i autobusa, kao i za olakšavanje prevoza robe preko granica, mislim da bi trebalo razmotriti i recipročne mjere. Veliki dio robe iz regiona odlazi na tržište Evropske unije, gdje je ta roba potrebna. Zbog toga moramo da razgovaramo i o položaju naših radnika i o interesima naših privreda“, ističe on.

Prema njegovim riječima, zemlje regiona imaju potencijal da razvijaju saradnju i sa drugim tržištima, uključujući azijsko i američko, ali je za to potrebno bolje povezivanje privreda i koordinacija ekonomskih politika.

Na kraju, Raškaj naglašava da će ključni izazov za Srbiju i ostale zemlje Zapadnog Balkana biti da eventualne promjene na evropskom tržištu rada pretvore u konkretnu korist za domaću privredu.

To, kako ističe, podrazumijeva saradnju državnih institucija, poslodavaca i obrazovnog sistema, kao i donošenje dugoročnih mjera koje će ljudima omogućiti da u svojim zemljama pronađu stabilno zaposlenje i bolje uslove života.