ADVERTISEMENT

Manastir Zavala, vezan za prve monaške dane Svetog Vasilija Ostroškog danas je odredište koje pohode ljudi u potrazi za mirom i trenutkom predaha od svakodnevnih briga i obaveza. Dolaze da zastanu i osjete nečujni korak vremena, a manastir je posjetila i ekipa Euronewsa BiH.

Na početku zavalske doline, s jugozapadne strane Popova polja, pod brdom Ostrogom, uzdiže se manastir Zavala, čiji je hram posvećen Vavedenju Presvete Bogorodice. Prema narodnom predanju, postanak ove crkve, na krajnjem jugu Hercegovine, vezuje se još za prvog hrišćanskog cara Konstantina, a prvi poznati, pisani pomen manastira Zavale je iz 1514. godine. 

"Ovdje vidimo kamenu stijenu koja predstavlja ujedno i sjeverni zid od crkve i čini manastir dijelom prirode. Od 1619. godine unutra datira freskopis. To je radio, sa Hilandara sa Svete Gore iz Grčke, monah Georgij Mitrofanović. Ovdje unutra je i jedna od najpoznatijih ikona Hristos kao dječak, Emanuil. Najkarakterističnija za Zavalu i najbolje očuvana. Nekad su ovdje bile sve manastirske zemlje, ali vremenom kada je bila ona agrarna reforma, pa je to vremenom oduzimano.

I tada, kada je pruga prošla, manastir je dobio vjerovatno značajna sredstva. To je bilo 1900. godine i tada je sagrađen zvonik. On je jako specifičan.... Dok je pruga išla preko polja, bile su škole sa par stotina djece. I sljedeće godine kada je pruga ukinuta, odjednom je prekinuto sve. I onda je ovaj rat dotukao. Tako da mi do Trebinja nemamo ljudi da na prste jedne ruke može da se prebroji, gdje je nekad živjelo deset hiljada ljudi", priča nam jeromonah Marko.

Drevna arhitektonska rješenja i sam položaj manastira koji okružuju pećine i neprestana tišina, odaju upečatljiv utisak isposničkog monaškog prebivališta... Kroz burne vijekove, u kojima su se smjenjivali ratovi, vlasti i pokoljenja, manastir je bio dom mnogim crkveno-narodnim vođama i duhovnicima, ali jedno ime se izdvaja... Ovdje je u monaški život, sa 11 godina, stupio Sveti Vasilije Ostroški, Tvrdoški i Zavalski.

"Tada je manastir bio samo ovdje, ova crkva, ovaj mali konak. To je više bilo isposničko mjesto. To je za tako malog dječaka bilo vjerojatno surovo. Onda je bio samo ovdje par godina, pa je prešao u manastir Tvrdoš kod Trebinja i onda se tamo zamonašio. I onda tamo počinje monaški život, a poslije manastir Ostrog", dodaje Jeromonah Marko.

Put nazad nas je odveo i do Mrkonjića, gdje se 1610. godine rodio Stojan Jovanović, kasnije svetitelj Vasiliije. U ovom malom hercegovačkom selu nadomak Trebinja, izgrađen je i duhovni centar, oko crkve posvećene Svetom Vasiliju. Mira i tišine ovdje ima, ali ljudi skoro da i nema... O tome i životu u Mrkonjićima svjedoči nam Dobrica Dropo.

"Težak je život, jer ovdje prvenstveno suše su velike, mi nemamo vodu. Koristimo vodu iz čatrnja, sakupljamo kišnicu. Ljudi prije su se bavili stočarstvom, nešto malo poljoprivredom pošto je sušno. Ali radilo se, živjelo se, ali sada omladina nema uslove... Što smo se mi vratili? Nama je ovdje predivno. Prvo mir, mirno nam je. Nemam gužve, nema galame i ne bih mijenjala ovaj život sada za onaj gradski koji sam živjela 30 i nešto godina", kaže Dropo.

I danas mnogi ovdje nađu bijeg od neprestane žurbe i meteža novog doba. Neki trajno, a neki samo na sat-dva... Da ne budu okruženi zgradama, već duhovnim mirom, kamenom, mirisom zemlje i ljekovitom prirodom.