ADVERTISEMENT

Piše: Florence Bauer*

Šta se to događa sa stopom nataliteta širom svijeta? Čini se da smo gotovo svakodnevno bombardirani alarmantnim naslovima o tome kako je još jedna zemlja dosegla rekordno nizak broj novorođene djece. U nekim zemljama, na primjer, u Ukrajini i Južnoj Koreji, stopa nataliteta pala je u prosjeku ispod jednog djeteta po ženi. Čak i u zemljama s tradicionalno visokim fertilitetom stope nataliteta opadaju; Turska je, na primjer, zabilježila u samo jednom desetljeću pad stope nataliteta sa 2,2 na ispod 1,5. Trendovi fertiliteta u većem dijelu sjeverne hemisfere kao da se kreću samo jednom putanjom - onom silaznom.

Zašto se to događa? Na pitanje koliko djece žele imati, većina ljudi posvuda uglavnom kaže dvoje ili više. Dakle, nešto mora da otežava ljudima da zapravo imaju onoliko djece koliko žele, zbog čega tokom života mijenjaju svoje porodične planove.

Novi izvještaj UNFPA, Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija, objašnjava šta je to što sprečava ljude da imaju porodicu kakvu žele. Anketirali smo 14.000 ljudi u 14 zemalja širom svijeta kako bismo razumjeli izazove s kojima se suočavaju.

Najveća prepreka je ekonomske prirode. Više od polovine ljudi (54%) izjavilo je da su njihova financijska situacija, nedostatak priuštivog stanovanja, nesigurnost posla ili visoki troškovi brige o djeci odigrali ili bi mogli odigrati ulogu u tome što nemaju željeni broj djece.

Ostali faktori uključuju zdravstvene probleme poput neplodnosti (24%), strah od budućnosti (19%), seksističke norme i probleme u vezi. Među njima su i ljudi koji ne mogu pronaći pravog partnera/partnericu za rađanje djece (14%) i porast broja ljudi koji žive samačkim životom, dijelom potaknutim različitim rodnim stavovima i vrijednostima mladih muškaraca i žena. Ti faktori uključuju i ljude koji smatraju da doprinos njihovog partnera/partnerice smanjenju tereta brige i njege nije dovoljan (11%).

Izvještaj prikazuje svijet u kojem ogroman broj ljudi jednostavno ne može imati porodicu kakvu želi. Zapanjujućih 40% ljudi starijih od 50 godina, koji su uglavnom izašli iz fertilne dobi, izjavilo je da imaju manji broj djece nego što su se nadali.

Možda je iznenađujući podatak da čak i u zemljama s niskom stopom nataliteta još uvijek postoji popriličan broj ljudi koji imaju više djece nego što su željeli. To sugerira da se ljudi i dalje suočavaju s poteškoćama u ostvarivanju pristupa kontracepciji i izbjegavanju neželjene trudnoće. (Naravno, ovaj problem je mnogo ozbiljniji u zemljama s visokom stopom nataliteta.)

S obzirom na to da mnogi ljudi ne mogu osnovati porodicu kakvu žele, dok na njihove odluke utječe široka lepeza razloga, poruka izvještaja vladama zabrinutim za demografsku budućnost svoje zemlje je jasna: niska stopa nataliteta nije prava kriza; ona je samo simptom. Prava kriza je naš neuspjeh da uklonimo prepreke koje onemogućavaju ljudima da ostvare svoje porodične snove i imaju onoliko djece koliko žele.

Nalazi izvještaja također nam pomažu da shvatimo zbog čega su propali toliki pokušaji vlada da potaknu rađanje djece raznim „bonusima za svako novorođeno dijete“, poreznim olakšicama ili drugim financijskim poticajima. Troškovi rađanja djeteta, kako financijski tako i oni u smislu izgubljenih karijernih mogućnosti, koji se posebno odnose na žene, općenito su toliko visoki da čak i velikodušna državna davanja mogu pokriti samo njihov mali dio.

Osim toga, financijskom podrškom se ne rješavaju mnogi drugi problemi koji utječu na izbor koji ljudi prave. Šta je s poteškoćama s kojima se mnogi mladi suočavaju u pronalaženju odgovarajućeg partnera ili partnerice? Šta je s društvenim normama koje i dalje glavni teret brige o djeci stavljaju isključivo na pleća žene? Šta je s teškom odlukom o izboru između rađanja djece i posla koju posebno treba donijeti veliki broj žena? I šta je sa strahom mnogih ljudi za vlastitu budućnost i budućnost naše planete?

Stvaranje svijeta u kojem ljudi mogu imati porodicu kakvu žele zahtijeva više od pukih novčanih davanja. Ne pomaže ni pritisak na ljude da imaju više djece. Ustvari, time se riskira podrivanje reproduktivnih prava ljudi i poništavanje teško postignutog napretka u rodnoj ravnopravnosti.

Umjesto toga, potrebno je da vlade istinski saslušaju brige, posebno mladih, i da ih shvate ozbiljno. Potrebno je da vlade pokažu da neće žrtvovati jednaka prava žena i njihovu slobodu odlučivanja o vlastitom tijelu zarad broja stanovnika. I potrebno je da vlade pojačaju podršku ljudima kada je riječ o stvarima poput priuštivog stanovanja i brige o djeci, fleksibilnog radnog vremena i politika roditeljskog odsustva, sprečavanja i liječenja neplodnosti te promoviranja pravednijih rodnih normi.

Ukratko, ono što nam treba jest stvaranje društva koje je istinski prilagođeno djeci i porodici, ali na način da ono čuva, pa čak i unapređuje, rodnu ravnopravnost i reproduktivna prava i u potpunosti poštuje pravo ljudi da nemaju djecu.

Ne postoji dugme koji bi vlade pritisnule i na taj način s lakoćom povećale ili smanjile stopu nataliteta kad god bi to poželjele. Ali zato one mogu ukloniti prepreke koje stoje između ljudi i njihovih reproduktivnih želja, pritom osiguravajući da svako ima onoliko djece koliko želi.

*Autorka je regionalna direktorica UNFPA, Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija, za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju.

(Napomena: U 2023. godini u Bosni i Hercegovini rođeno je 24 938 djece. Za 2024. broj živorođenih je bio 24 598. Procjena UN-a pokazuje pad ukupne stope fertiliteta u BiH: približno 1,219 djece po ženi u 2025, što predstavlja blagi pad od 0,08 % u odnosu na 2024. UNFPA je kao ključne izazove koje pogađaju BiH naveo: starenje stanovništva, nisku stopu fertiliteta, problem migracija, visoku nezaposlenost, slabe socijalne službe i rodnu nejednakost)