ADVERTISEMENT

Ipak, svakodnevni problemi s kojima se suočavaju žene u poslovnom i privatnom svijetu, tjeraju žene da se sjete zašto je nastao Međunarodni dan žena te da nastave borbu za svoja prava.

O izazovima s kojima se suočavaju žene može se mnogo govoriti, počevši od nejednakih plata, nepoštovanja radničkih prava, prava na trudničko i porodiljsko bolovanje, pravo na napredovanje pa sve do prava na život bez straha od prolaznika ili svog partnera.

U znak nastavka borbe žena za svoja prava, grupa organizacija u Bosni i Hercegovini poziva sve na protest koji će se održati 8. marta. O njemu i problemima s kojima se svakodnevno suočavaju žene govorila je za Euronews BiH Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.

"Prije svega – Osmomartovski marš, ne samo u Bosni i Herzegovini, već i diljem svijeta predstavlja nastavak jednog historijskog naslijeđa ženskog aktivizma, koji se prožima od zahtjeva za jednaka radnička prava i dostojanstvo (dajte nam kruh i ruže), pa do borbe za pravo glasa, podizanje glasa protiv nasilja nad ženama i djevojčicama, protiv femicida, protiv ratova. Osmomartovski marš predstavlja izraz javnog oglašavanja žena u našim naporima ka jednakopravnosti u društvu. Svake godine svaka zajednica na neki način 'bira' određenu vrstu diskriminacije o kojoj želi da javnost dodatno informiše, ali poruka uvijek ostaje ista – tu smo – postojimo – i pitamo se", poručila je.

Prava žena u BiH

Kada su u pitanju prava žena u Bosni i Hercegovini, postoji određeni napredak, ali, kako kaže Hadžihalilović, nisu zadovoljne.

"Nismo zadovoljne jer dosta prava zavisi od našeg ekonomskog i društvenog statusa (na primjer pravo za medicinsku zaštitu i pravo na obrazovanje), mogućnosti kretanja (javni saobraćaj skoro pa ne postojeći), pravo na kulturu (pogledajte samo situaciju u institucijama kulture), pravo na pitku vodu, pravo na jednake mogućnosti. Možda će neko kazati da se navedena kršenja tiču svih. Da, ali kršenje ovih univerzalnih prava posebno dotiču žene, jer je uslijed tradicionalnih patrijarhalnih normi – žena u Bosni i Hercegovini ekonomski zavisnija i uopšteno ima manje mogućnosti da se ostvari u svom punom potencijalu", kazala je.

Uvođenje neradne nedjelje, porast minimalne plate, neke su od mjera vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Iako su trebale pozitivno utjecati na radnice u ovom entitetu, bilježe se i slučajevi gubitka posla i pritisaka na radnice da same daju otkaz. Hadžihalilović navodi kako su dobili informacije o ovakvim slučajevima u više gradova u Federaciji BiH.

"Nažalost, mi nismo institucije sistema, niti nas smatraju socijalnim partnerima u dijalogu sa vlastima po ovom pitanju. Ako pogledate ko pregovara o plaćama i zaštiti radnika sa vladom(ama), uglavnom su to muškarci i rijetke žene predsjednice sindikata. Danas smo čule zanimljivu informaciju da u procesu javnih nabavki, samo 17 posto kompanija u vlasništvu žena učestvuje u istim. Mi smatramo da vlade ne razumiju da određene odluke na različite načine pogađaju muškarce i žene u društvu, i da žene trpe veće posljedice. Pogledajte to samo u kontekstu vrtića koji su na raspolaganju u lokalnim zajednicama i molimo vas da gledate Bosnu i Hercegovinu u cijelosti. Pogledajte u skoro nepostojeće strategije zapošljavanja žena, posebno onih iz teško zapošljivih kategorija, na primjer žena koje imaju više od 50 godina starosti. Pogledajte to u kontekstu da inspekcije skoro i da ne postoje, da je visoko na ljestvici korupcije u svijetu, pogledajte to u kontekstu da obrazovanje ne prati potrebe tržišta rada, pogledajte to u kontekstu 'odlijeva mozgova' i radne snage u punoj reproduktivnoj snazi. Dolazimo do jedne realnosti koja je prepuna nelogičnosti i u kojoj ne postoji konstruktivan i izvodljiv plan", navela je Hadžihalilović.

Nesigurnost na poslu i kod kuće

Nesigurnom položaju na poslu mnogim ženama dodaje se i nesigurnost u kući nakon brojnih slučajeva ubistava od strane partnera ili bivšeg partnera.

"Nažalost za neke od posljednih slučajeva femicida dobile smo informaciju da su ubice znale svoje žrtve tražiti i na radnim mjestima, i da su kolege i kolegice pružale zaštitu onoliko koliko su to mogle. Ako samo ovu rečenicu pročitate sa aspekta opće sigurnosti u društvu – shvatate da vi zapravo niste nigdje sigurni – ni kao osoba koja trenutno preživljava nasilje, niti kao osoba koja se tu igrom slučaja zadesila na licu mjesta. Za svaku ženu koja u ovom momentu živi u situaciji nasilja, mi želimo da poručimo da nije sama i pozivamo je da koristi mehanizme prijave nasilja policiji i službama socijalne zaštite. Svjesne smo da je sistem zakazao u mnogim slučajevima, ali smo isto tako svjesne da u institucijama sistema postoje osobe koje časno i profesionalno rade svoj posao. Nemojte odustati", rekla je.

Selma Hadžihalilović je poručila da članice Fondacije CURE žele da podsjete sve nas da je osnovna poruka Međunarodnog dana žena "Hljeb i ruže" što znači pravo na rad, dostojanstven život od svog rada i poštovanje što znači uživanje svih prava, prvenstveno pravo na život bez nasilja.

"Mi ne smijemo dozvoliti da se 'proslavom' Međunarodnog dana žena 'maskiraju' problemi koje žene imaju u svakodnevnom životu. Pridružite se Osmomartovskom maršu kako bismo zajedno poslale poruku - tu smo - vidljive smo i pitamo se!", zaključila je.

Kako je sve počelo?

Međunarodni dan žena (IWD) obilježava se od ranih 1900-ih - vrijeme velike ekspanzije i turbulencija u industrijaliziranom svijetu koji je doživio procvat rasta stanovništva i uspona radikalnih ideologija.

1908.

Među ženama su se vodili veliki nemiri i kritička debata. Ugnjetavanje i nejednakost žena podstakli su žene da postanu glasnije i aktivnije u kampanji za promjene. Zatim je 1908. godine 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolju platu i pravo glasa.

1909.

U skladu sa deklaracijom Socijalističke partije Amerike, prvi Nacionalni dan žena (NWD) obilježen je širom Sjedinjenih Američkih Država 28. februara. Žene su nastavile slaviti NWD posljednje nedjelje u februaru do 1913. godine.

1910.

U Kopenhagenu je 1910. godine održana druga Međunarodna konferencija radničkih žena. Žena po imenu Clara Zetkin (voditeljica 'Ženske kancelarije' Socijaldemokratske partije u Njemačkoj) iznijela je ideju o Međunarodnom danu žena. Ona je predložila da se svake godine u svakoj zemlji održi proslava istog dana - Dan žena - kako bi se isticali njihovi zahtjevi. Konferencija preko 100 žena iz 17 zemalja, koje su predstavljale sindikate, socijalističke partije, klubove radničkih žena - uključujući i prve tri žene izabrane u finski parlament - pozdravila je Zetkinin prijedlog s jednoglasnim odobravanjem i tako je nastao Međunarodni dan žena.

1911.

Nakon odluke dogovorene u Kopenhagenu u Danskoj 1911. godine, Međunarodni dan žena je prvi put obilježen u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj 19. marta. Više od milion žena i muškaraca prisustvovalo je skupovima IWD u kampanji za prava žena da rade, glasaju, budu obučavani, da obavljaju javne funkcije i okončaju diskriminaciju. Međutim, manje od sedmicu dana kasnije, 25. marta, tragični 'požar trougla' u New Yorku odnio je živote više od 140 zaposlenih žena, većinom italijanskih i jevrejskih imigranata. Ovaj katastrofalni događaj privukao je značajnu pažnju na uslove rada i radno zakonodavstvo u Sjedinjenim Američkim Državama koji su postali fokus narednih događaja povodom Međunarodnog dana žena. 1911.godine također je održana kampanja žena "Hljeb i ruže".

1913.-1914.

Uoči Prvog svjetskog rata u kampanji za mir, Ruskinje su obilježile svoj prvi Međunarodni dan žena 23. februara, posljednje nedjelje u februaru. Nakon razgovora, dogovoreno je da se Međunarodni dan žena obilježava svake godine 8. marta koji je preveden u široko prihvaćeni gregorijanski kalendar od 23. februara - i od tada je ovaj dan ostao globalni datum za Međunarodni dan žena. Godine 1914. druge žene širom Evrope održale su skupove za kampanju protiv rata i za izražavanje ženske solidarnosti. Na primjer, u Londonu u Ujedinjenom Kraljevstvu održan je marš od Bow do Trafalgar Squarea u znak podrške pravu glasa žena 8. marta 1914. Sylvia Pankhurst je uhapšena ispred stanice Charing Cross na putu da govori na Trafalgar Squareu.

1917.

Posljednje nedjelje u februaru (po julijanskom kalendaru), Ruskinje su započele štrajk za "Hljeb i mir" kao odgovor na smrt preko 2 miliona ruskih vojnika u Prvom svjetskom ratu. Suprotstavljene političkim liderima, žene su nastavile sa štrajkom sve dok četiri dana kasnije car nije bio primoran da abdicira i privremena vlada je ženama dala pravo glasa. Datum početka štrajka žena bila je nedelja, 23. februar po julijanskom kalendaru koji je tada bio u upotrebi u Rusiji. Ovaj dan po gregorijanskom kalendaru koji se koristio drugdje bio je 8. mart.

1975.

Međunarodni dan žena prvi put su obilježile Ujedinjene nacije 1975. godine. Zatim je u decembru 1977. godine Generalna skupština usvojila rezoluciju kojom se proglašava Dan Ujedinjenih nacija za ženska prava i međunarodni mir koji će se obilježavati svakog dana u godini od strane država članica, u skladu sa njihovim historijskim i nacionalnim tradicijama.

1996.

UN su objavile svoju prvu godišnju temu "Slavimo prošlost, planiramo budućnost" koja je uslijedila 1997. sa "Žene za stolom mira", 1998. sa "Žene i ljudska prava", 1999. sa "Svijet bez nasilja nad ženama" i tako svake godine.

Da li 8. mart ima svoje boje?

Međunarodni dan žena ima svoje boje, iako nisu toliko poznate u Bosni i Hercegovini, kao i mnogim drugim zemljama. To su ljubičasta, zelena i bijela.

Kao simbol borbe za jednaka prava predložila ih je Britanska ženska društvena i politička unija 1908. godine. Ljubičasta predstavlja pravdu i dostojanstvo, zelena predstavlja nadu, a bijela predstavlja čistoću.