ADVERTISEMENT

U mjesecu Ramazana počelo je objavljivanje svete knjige islama, Kur'ana, datog kao putokaz ljudima da razlikuju dobro od zla.

Na materijalnom nivou, sveti mjesec obilježiće se uzdržavanjem od konzumacije hrane i vode, odnosno pića, od zore do do zalaska sunca.

Tokom narednih 29 dana, vjernici će se od svitanja do sumraka suzdržavati od hrane i pića, ali i nastojati da kroz post, molitvu i dobra djela steknu Božiju milost.

Iftar je važan dio tradicije Ramazana, riječ koja doslovno znači prekinuti, ona i obilježava kraj dnevnog posta i uzimanje obroka. On će varirati od kulture do kulture i biće obojen jelima koje predstavljaju identitet lokalne zajednice. Ali iznad toga, on će označiti povezanost familije, prijatelja, zajednice.

Ideja sofre pred kojom su svi jednaki odgovora ideji da su svi pred Bogom jednaki.

Tijelo od zemlje, duša od neba

Ramazan je prilika za obračun sa samim sobom, kazao je je za Euronews hafiz Nedim Botić i dodao:

"Post je duboko intimni čin, niko osim Boga ne zna da li istinski postite ili ne. U Ramazanu naučiš da možeš normalno živjeti sa puno manje nego što misliš, da se život ne svodi samo na hranu, piće i spolno općenje. To jesu užici, ali je život puno veći od toga, od potreba tijela. Duši je potrebna druga hrana, tijelo je od zemlje a duša od neba".

Prokomentarisao je hafiz Botić i činjenicu da se iftar preselio u restoranske i hotelske ambijente i menije i korporativna druženja.

"Najljepše je kad insan ima mogućnost da se iftari u miru svog doma i porodice. Ne bih ničiji izbor osuđivao jer svako ima pravo na svoju odluku i gdje će utrošiti svoj novac. To je njegovo pravo. Tu opet nije bitna hrana, najbitnije je da ste sa ljudima koje volite i koji su vam dragi", kaže hafiz.

Nedim Botić, hafiz (Ustupljena fotografija)

Vrijeme za porodicu i okupljanja

O tome kako se ramazan nekad dočekivao, o svojim sjećanjima govorio je za Euronews, Hašim Spahić.

Hašim Spahić (Izvor: Euronews)

"Rođen sam 1938. godine u selu Sočice kod Rogatice. Bilo nas je devetoro djece. Ništa nismo imali, bila su to poslijeratna vremena. Živjeli smo u kući sa dvije sobe i jednom u kojoj je bilo ognjište, sa ciglama, verigama na kojima je sač, plafona nije bilo. Okolo slamarice i tu bismo mi djeca spavali, pokriveni vojničkim dekama", kaže Spahić.

Isitče kako su se pred Ramazan obilazili porodica, rodbina i prijatelji.

"Jedna tetka je živjela 5-6 sati hoda, babo bi znao otići sestri, odnijeti joj jednu narandžu i poželjeti sretan Ramazan što dolazi. Nekada bi prenoćio, a nekada bi se u istom danu vraćao", prisjeća se sagovornik.

Vrijeme posta i molitve

U nedostatku džamije, objašnjava da bi mještani odredili kuću u kojoj će se klanjati teravije.

Po mogućnosti onu u kojoj je moglo stati najviše ljudi.

"Sela koja nisu imala hodžu skupljala bi sredstva, da se hodža dovede. On bi tada cijeli mjesec proveo u selu, i tamo gdje bi otišao na iftar, a svaki dan bila bi to druga kuća, tamo bi i prenoćio. Ako nije bilo hodže, onda bi se našao neko ko je bio dovoljno učen da vodi teraviju", objašnjava Spahić.

"Svaka kuća pravila bi uoči ramazana halvu, znalo bi se to po mirisu. Nekada su dani posta bili teški, sjećam se babe dok smo vršili ječam, bilo je toplo. Samo bi se umio, malo sklonio u hlad i nastavili bi sa radom. Radili smo puno kao djeca."

(Izvor: AA)

Prisjeća se da tada nisu imali sat. Zvuk ezana značio bi kraj posta, a to je značilo "trčanje" kući na iftar.

"Kad bi nam dolazili na iftar, posjedali bi oko sinije koja je na čaršafu, mlada bi krenula sa ibrikom i lavorom, peškirom preko ramena, ruke da se peru. Uvijek bi se od domaćina kretalo. Jela bi se iznosila, čorba, grah, veliki ječmeni hljeb koji bismo lomili. Jeli bismo iz bakarnih činija. Potom bi bile razne pite, sirnica, krompiruša, tikvenica. Nismo imali viljuške samo kašike. Nije ni mesa bilo, nekad slučajno u hadžijskom loncu. Hurmašice i gurabije. Sećam se gurabija dobro, jednom sam zbog njih dobio i batine od babe. Tuđe dvije sam pojeo", kaže Spahić.

Bajram, kraj posta i nova odjeća

"Kako bi se Bajram bližio, dobijali bismo po koju novu stvar, uglavnom odjeću. Mogli smo mi, otac je radio na željeznici kao pružni radnik. Onda bi za Bajram svi obukli nešto novo i otišli u džamiju, okolo su bili kolci, na njih bi konje vezali. Nakon džamije, pucalo bi se iz lovačkih pušaka", kaže Spahić.

A onda zabava.

Do kasno u noć.

"Znate kako je tada bilo, nije bilo uličnih rasvjeta. Stavili bismo sač u kojem bi naložili vatru da obasjava mrak. Svirala bi harmonika, bubanj i zurla. Stotine djevojaka bilo bi u kolu. I ašikovalo bi se iz daleka. A poslije bi išli pod prozor, nekad mi nisu otvarale prozor, nekad jesu. Ja im prst nisam dodirnuo, a znate koje su to ljubavi bile", prisjeća se kroz osmijeh Spahić

"Ja sam imao maćehu, nikad nisam znao šta je ljubav majke. Ništa nismo imali, a ja nigde nisam išao da nisam pjevao. Bilo je to vrijeme ljubavi, milosti i veselja. Do nas je", zaključio je sagovornik.

Poziv na pomaganje i dobra djela

U mjesecu Ramazanu, kada je posebno naglašena solidarnost i pomaganje onima u nevolji, pružanje podrške djeci oboljeloj od raka postaje još važniji cilj.

Tako će građani širom BiH i ove godine imati priliku sudjelovati u kampanji "Srce za djecu oboljelu od raka", koja započinje 1. marta i traje mjesec dana.

Ova kampanja posvećena je pomoći djeci koja se bore s malignim bolestima i njihovim obiteljima.

"Biti dio tima koji čini ovako značajne stvari za zajednicu, kao i pozvati sve vas da podržite kampanju, zaista je čast. Pozivam vas da pratite aktivnosti Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka na njihovim Facebook i Instagram stranicama, te da nas podržite lajkovanjem, dijeljenjem sadržaja i donacijama putem broja 17010, gdje možete donirati 2 KM. Svaka pomoć je dragocjena i zajedno možemo činiti dobra djela koja će osigurati bolji život za mnoge", zaključio je hafiz Botić.