Po profesiji ljekar, neuroendokrinolog, šef Katedre za neuronauke u vaspitanju i obrazovanju na Pedagoškom fakultetu u Kopru, dr. Ranko Rajović dugogodišnji je član i predsjednik Komiteta svjetske Mense za darovitu djecu. Osnivač NTC programa za cjeloviti razvoj djeteta.
ADVERTISEMENT
Uloga NTC programa je da nova otkrića iz područja neuronauke upotrijebi za što kvalitetniji razvoj djeteta. Program se sastoji iz niza aktivnosti i igara koje se temelje na saznanjima o razvoju i radu mozga a koje daju pozitivan efekat na razvoj.
NTC program se sprovodi u 17 država Evrope. Akreditovan od strane Ministarstva obrazovanja u Srbiji, Sloveniji, Hrvatskoj, Češkoj, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, dok se, u saradnji sa obrazovnim institucijama, sprovodi u Italiji, Grčkoj, Švedskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj, Švajcarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, a počinje primjena u SAD-u, Kanadi i u Sijera Leone.
Dr. Rajović jedan je od najtraženijih sagovornika na temu dječijeg fizičkog i intelektualnog razvoja ali i sagovornika na temu roditeljstva, jer nema priče o djeci koja zapravo nije priča o roditeljima.
O značaju igre za razvoj djeteta, pogubnosti pretjeranog zaštićivanja od strane roditelja, kako nas je kompijuter "porazio", za Euronews BiH govorio je Dr. Ranko Rajović.
Euronews BiH: Ističete značaj igre za razvoj djeteta, fizičke i mentalne. Možete li nam sa stanovišta neuronauke reći zašto je igra važna?
Dr. Rajović: Igra je važna jer stimuliše neuroplastičnost i razvoj neuronskih veza mozga, posebno kroz fizičke i misaone aktivnosti. Igre poput balansiranja, rotacije, skakanja ili rješavanja zagonetki razvijaju motoričke i kognitivne sposobnosti. A sve to, ključno je za bolje pamćenje i učenje. Jer pored okruženja, dječija igra je ta koja formira naš mozak. S druge strane, djeca koja su fizički aktivna bolje regulišu emocije i smanjuju agresivnost jer fizička aktivnost oslobađa hormone sreće. Kroz pristup, uz kombinaciju fizičkih i misaonih igara podstičemo integraciju emocija i intelekta.
Euronews BiH: U jednom Vašem gostovanju ste izjavili da smo od kompijutera "poraženi", da sada treba da njegujemo i razvijamo stvari koje kompijuter nema. Recite nam nešto više o tome?
Dr. Rajović: Kompjuter "Deep blue" je 1997. godine pobijedio Gari Kasparova, prvaka svijeta u šahu. Nije to bila samo jedna partija, nego meč od nekoliko partija.
Tada je bilo jasno da su kompjuteri postali bolji od nas po broju informacija i broju kombinacija. Tada je moralo doći do reforme, tj.da učimo djecu onome što kompjuter ne može, da negujemo ono što kompjuter nema, a to je empatija, timski rad, nove ideje kreativnost, pa tek znanje.
Zato škole moraju postati mjesta gdje se podstiče empatija i kritičko razmišljanje, a ne da se zahtijeva repetitivno znanje, jer učenje napamet, koja je osnova za tradiocionalno učenje, na kraju krajeva fiziološki nije u skladu sa mozgom i besmisleno je. Da koristimo neuronauke u obrazovanju, da razumijemo bolje kako mozak radi i da mijenjamo zastarjele metode koje ne daju rezultate.
Euronews BiH: Djeca su za telefonom, pred ekranom generalno. Kao i roditelji. U virtuelnom prostoru izloženi smo velikom protoku informacija s jedne strane, sa druge nasilju, kojem smo sve više izloženi i u fizičkom prostoru. Odakle dolazi tolika agresija?
Dr. Rajović: Izloženost velikom broju informacija stvara preopterećenje i smanjuje kapacitet mozga za duboku obradu. Djeca, čiji mozak još raste, postaju hiperaktivna i gube fokus, dok odrasli postaju anksiozni i pod stresom. Na kraju, virtuelni svijet smanjuje maštu jer djeci pruža gotove odgovore. Ključno je omogućiti redovne pauze i uključiti aktivnosti koje podstiču analitičko razmišljanje.
Agresivno ponašanje se može objasniti i povećanim boravkom u virtuelnom svijetu, posebno ako djeca igraju agresivne video igrice, povećanim boravkom na društvenim mrežama i osvajanje novih lajkova po svaku cjenu. Došli smo do momenta kada nova tehnologija usmjerava ponašanje našeg djeteta, a kao posljedicu manjka emocionalne pismenosti i prevelikog oslanjanja na tehnologiju imamo porast nasija. Ponašanje djeteta treba da usmjeravaju roditelji i škola, ali škola djeci ne smije da bude izvor stresa i straha.
Euronews BiH: Djeca roditeljima služe često za obračun sa ličnim frustracijama, traumama. Kao roditelji nemamo snage da kažemo detjetu "nemam" i "ne može". A zašto je to važno reći?
Dr. Rajović: Važno je zato što se tako postavljaju granice. Granice djecu uče frustracionoj toleranciji i pomaže u razvoju emocionalne inteligencije. Kao roditelji trebamo insistirati na aktivnostima koje djecu suočavaju sa izazovima, učeći ih strpljenju i upornosti jer to osnova za suočavanje sa stvarnim svijetom. Kao roditelji griješimo u tome što često i previše štitimo djecu, ne dozvoljavajući im da nauče iz grešaka. Važno je da dijete nauči da riješi problem kao i da preuzme odgovrnost, jer to je zdrav razvoj.
Ono što može biti izazov jeste odsustvo jednog roditelja, ali i to se može kompenzovati kvalitetnim zajedničkim vremenom i uključivanjem djeteta u aktivnosti koje razvijaju stabilnost i sigurnost uz igre koje podstiču samopouzdanje i emotivnu stabilnost.
Euronews BiH: Ništa kao roditelji drugo ne želimo do zdravog i srećnog detjeta. Šta je ono što čini srećno i zdravo dijete?
Dr. Rajović: Sreća dolazi iz balansa – fizičke aktivnosti, igre, emocionalne podrške i slobode za istraživanje. Kada dijete savlada neki problem, neku težu prepreku njega mozak nagradi hormonima sreće. Jer ako je mozak organ za preživljavanje, svaki riješen problem i savladana prepreka zapravo je potvrda da ćemo preživjeti i kao nagradu mozak daje hormone sreće (serotonin, endorfin,...) Omogućiti djetetu aktivnosti koje razvijaju radoznalost i samopouzdanje u konačnici će dati zadovoljno i stabilno dijete.
Dr. Rajović dao je prijedloge nekoliko aktivnosti koje mogu pomoći djeci da se suoče s izazovima i pripreme za život:
- Igre uloga: Kroz igru, djeca mogu naučiti kako riješavati konflikte i donositi odluke.
- Zajedničko rješavanje problema: Postavljajte djeci zagonetke ili zadatke koji zahtjevaju razmišljanje.
- Razgovor o emocijama: Pomažite im da prepoznaju i izraze svoje emocije. Recimo da izgube u nekoj igri, da im objasnimo da to nije tragedija, da zapravo moraju malo više da se potrude...
- Uključivanje u kućne poslove: Djeca kroz ovo uče odgovornost i saradnju.
- Priroda: Uzbrdo, nizbrdo, traženje šumskih plodova, pitamo dijete da pokuša da nas izvede iz šume.
Sve to, dodaje dr. Rajović, uz puno razumjevanja, strpljenja i ljubavi.