ADVERTISEMENT

Početkom aprila 2025. godine, novoizabrani predsjednik SAD Donald Trump najavio je uvođenje većih carina na uvoz iz preko 180 zemalja. Ova odluka, koju je Vašington podveo pod "recipročne carine" izazvala je velike promjene na svjetskim berzama i zabrinutost zbog uticaja na svjetsku trgovinu.

Kina, najveći globalni trgovinski rival SAD je odgovorila carinama od 125% na američke proizvode, dok je Evropska unija takođe najavila hitno uvođenje carina za blok proizvoda iz SAD.

Berze su bile "u crvenom", cijene zlata su porasle, a porastao strah od dugogodišnjeg trgovinskog sajta. Trump je na dan kada su stupile na snagu odlučio da na period od 90 dana zaustavi povećavanje carina za većinu zemalja (ostaje osnova od 10 odsto), osim za Kinu - kojoj su carine povećane na 125%. Sada slijedi period učestalih pregovora.

Dekan Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu Marko Đogo u intervjuu za Euronews kaže da je najava uvođenja carina dokaz osnovne poruke politike Donalda Trumpa: "Amerika na prvom mjestu."

Euronews: Zbog čega su se Sjedinjene Američke Države odlučile na uvođenje carina na ovaj način i u toj mjeri?

Prije svega treba jasno reći da je ovo što se dešava sasvim logično i očekivano, ako krenemo od Trumpovog izbornog slogana Amerika na prvom mjestu! To je značilo da se SAD okreću sebi i rješavanju svojih problema, te da neće više voditi računa o interesima svojih saveznika ili čak neprijatelja, a sve zarad očuvanja međunarodnog ekonomskog poretka koje su uglavnom upravo SAD izgradile po okončanju Drugog svjetskog rata, a praktično globalizovale po okončanju "Hladnog rata". SAD više nemaju prijatelje. One imaju partnere. Sa partnerima se pregovara, pa i prijeti, a kako bi isposlovale što bolje uslove za sebe. Prijateljima ste nekada morali da izlazite u susret, čak i ako vas to košta.

Euronews: Da li je uvođenje carina uzrokovano ekonomskim problemima Sjedinjenih Država?

Problemi SAD o kojima govorimo su „deficiti blizanci“. SAD već duže vrijeme bilježe visok budžetski deficit i trgovinski deficit. Uprkos široko rasprostranjenom narativu kako su SAD povlaštena nacija jer mogu da štampaju dolare bez pokrića i tim novcem pokrivaju i trgovinski i budžetski deficit, to zapravo nije tačno. Svaki dug ima svoju granicu. Javni dug SAD je prošle godine premašio 120% njihovog BDP-a. Iako nije za poređenje zbog različite mogućnosti vraćanja, uporedimo to sa ukupnim javnim dugom Republike Srpske od oko 40% i vidjećemo zašto Amerikanci počinju da brinu. Na ovu temu naročito su osjetljivi tradicionalni glasači republikanske stranke. Zbog toga su možda i najveća očekivanja Trumpovih glasača od njegove administracije je da prekine sa praksom stalnog rasta javnog duga.

Tu dolazimo do pitanja šta bi oni mogli da urade. Prva opcija je da drastično skrešu budžetski deficit što bi trebalo da smanji i trgovinski deficit. To je ono što radi kancelarija za efikasnost javne administracije koju predvodi Elon Musk. Međutim, procjena je da na ovaj način ipak neće moći u potpunosti da eliminišu ni budžetski deficit ni trgovinski deficit, a otpuštanje na stotine hiljada službenika američke vlade i smanjenje javnih investicija je nepopularno u SAD skoro isto toliko koliko bi bilo nepopularno i kod nas. U konačnici drastične mjere fiskalne restrikcije bi gurnule SAD u recesiju. Zbog toga Trumpova administracija traži drugi način da smanji trgovinski deficit i popuni budžet. Najveći dio trgovinskog deficita SAD dolazi od trgovine sa Kinom i trgovine sa EU.

Euronews: Kakvi su trgovinski odnosi SAD sa Kinom, a kakvi sa EU?

Istina je da je Kina, posebno u nekom ranijem periodu, vještački održavala devizni kurs Juana spram Dolara skoro vezanim, zbog čega devizni kurs nije mogao biti automatski mehanizam koji bi riješio platno-bilansne probleme SAD u relaciji sa Kinom. Ta intervencija Kine se lako mogla vidjeti kroz rast deviznih rezervi Kine koje su u nekom trenutku dosegle 3.800 milijardi $. Još Obamina administracija je optužila Kinu za manipulaciju deviznim kursem i taj argument Amerikanci javno iznose već petnaestak godina. Devizne rezerve Kine više ne rastu, između ostalog i zato što se troše na projekat Pojas i put, ali trgovinski suficit u odnosima sa SAD je ostao, mada je donekle smanjen u posljednjih par godina.

Takođe, Amerikanci imaju visok deficit na računu roba u trgovini sa EU, pri čemu je tu situacija donekle različita. Većinu tog deficita SAD uspijeva pokriti izvozom usluga u Evropu, zbog čega evropski zvaničnici insistiraju da je trgovinski račun EU – SAD skoro uravnotežen, uprkos tome što je račun račun neuravnotežen. EU izvozi više robe u SAD nego što iz nje uvozi. Trumpovo odbijanje da povuče carine na uvoz iz Evrope, čak i ako EU ukine sve carine na uvoz američke robe i insistiranje da se Evropa obaveže da će u narednih par godina uvesti 350 milijardi $ američkih energenata (uglavnom LNG-a) je zapravo insistiranje da se odnosi posmatraju na nivou računa robama, isključujući trgovinu uslugama, gdje su SAD i dalje neprikosnovene. Ako EU na ovo pristane SAD će zapravo u narednim godinama početi ostvarivati suficit trgovinskog računa u trgovini sa EU. Osim toga, olakšavajuća okolnost je što Evropska centralna banka (ECB) ne manipuliše deviznim kursem Evro-Dolar, tako da Amerikanci nemaju tu vrstu primjedbe na Evropljane.

Ako ovako sagledamo situaciju uvođenje carina se nameće samo od sebe kao jedino logično rješenje. Uvođenje carina ima dva efekta – trgovinski i fiskalni. Trgovinski znači da njihovim uvođenjem dolazi do supstitucije uvoza domaćom robom. Fiskalni da naplatom uvozne carine dobijate dodatni budžetski prihod. Oboje je poželjno iz perspektive posmatranja Trumpove administracije i rješava američke probleme.

Euronews: Ima li negativnih efekata za same Amerikance?

Poskupljuje uvozna roba za potrošače u SAD, te se podstiče američka proizvodnja čak i tamo gdje su američki proizvođači zapravo neefikasni. Ipak, Amerika i za ovo ima dva dodatna „keca u rukavu“ – poboljšanje robnih odnosa razmjene i otvaranje carinskih fabrika. Američko tržište je i dalje najveće na svijetu. I pored uvođenja carina malo koji proizvođač će se odlučiti da odustane od izvoza na ovo tržište. To znači da će morati ići na smanjenje cijena svojih proizvoda prilikom izvoza u SAD. Uz fiskalne prihode od carina to bi, po američkoj računici, trebalo biti dovoljno da SAD izađu iz ovog trgovinskog rata kao pobjednik. Jasno je sa će to osiromašiti brojne druge zemlje – prije svega Kinu i EU, ali opet se vraćamo na početak – Amerika na prvom mjestu! To je ono što je Trump obećao i što ispunjava na ovakav način.

Euronews: Zbog čega je američka odluka o carinama toliko poremetila finansijska tržišta?

Zbog toga što se vrijednost svake finansijske aktive izvodi iz očekivanih prihoda u budućnosti i percepcije rizika ostvarenja tog prihoda. Trumpovo uvođenje carina je promijenilo i jedno i drugo. Neizvjesno je bilo kako će Kina i EU reagovati, što znači da je rizik porastao. Osim toga brojne kompanije čije je poslovanje bilo vezano za inostranstvo će definitivno morati korigovati svoja očekivanja u vezi prihoda od izvoza. To se odnosi kako na kineske i evropske kompanije koje su izvozile na tržište SAD, tako i na američke kompanije koje su izvozile na evropsko ili kinesko tržište. Stara ravnoteža je poremećena. Nova još nije uspostavljena. Logično je da u tom nekom tranzitornom periodu dolazi do turbulencija jer su brojna aktive trenutno precijenjene/potcijenjene uzimajući u obzir nove

okolnosti.

Euronews: Kakve se posljedice mogu očekivati za male zemlje poput naše?

BiH i Republika Srpska, pa i čitav region Zapadnog Balkana su tako mali igrači na svjetskoj ekonomskoj sceni da se možemo uporediti samo sa nekim malim i neprimjetnim vagonom na kraju velikog voza. Voz za koji smo mi vezani je EU. Preko 70% našeg uvoza i izvoza potiče iz trgovine sa EU, te zemljama kandidatima za članstvo. To znači da ćemo dijeliti i sudbinu EU. Postoji opasnost da turbulencije koje su SAD unijele „izbace“ EU voz iz šina, tj. da EU u sadašnjem obliku prestane da postoji i raspadne se poput bivše Jugoslavije. Istovremeno, ovo je i šansa da EU podigne nivo svojih integracija na nivo neke federalne države i ime učvrsti svoje veze tako da ih ni Amerikanci više ne budu mogli uzdrmati. Šta će zemlje EU odlučiti nisam siguran. BiH će u nekom kraćem do srednjem periodu sigurno trpjeti određene posljedice budući da čak i ako se zemlje EU odluče za podizanje nivoa integracija i izgradnje nekih "Sjedinjenih Evropskih Država", one će morati pauzirati sa proširenjem do vlastite konsolidacije. To znači da članstvo BiH u EU nije izgledno ni u narednih desetak godina. Možda će nam ipak, kako bi zadržali interese u BiH za priključenjem ponuditi finansijske podsticaje poput Plana rasta. Takođe, naš izvoz u EU će trpjeti, ako u Njemačkoj i Italiji dođe do recesije, što je izgledno ako se EU ne uspije da se dogovori sa SAD da ukinu uvedene carine.

Euronews: Do kada će ovaj trgovinski rat trajati?

Niko ne zna šta budućnost nosi, pa ću tu morati ponuditi nekoliko alternativnih odgovora. Prva opcija: do ispunjenja američkih zahtjeva. Ako se EU složi da i po okončanju rata u Ukrajini nastavi kupovati američke energente, umjesto jeftinijih ruskih, te ako povećaju svoje izdvajanje za odbranu – ne vidim razloga zašto bi SAD nastavile sa carinama ka EU. Ova opcija je dosta izgledna, budući da u EU postoji jako anti-rusko raspoloženje. Ipak, ovakav rasplet događaja u Evropi ne bi značio i kraj trgovinskog rata SAD –Kina.

Druga opcija je dolazak neke nove demokratske administracije u SAD. Demokrate su sklonije mondijalizmu, te imaju manju averziju ka javnom dugu i trgovinskom deficitu. Ako bi na sljedećim izborima u SAD pobijedio neki kandidat iz redova tamošnjih demokrata, moglo bi se očekivati relaksacija „trvrdog“ stava Trumpove administracije, mada ne i potpuno ukidanje carina budući da bi američki problemi ostali isti. Odnos sa Kinom bi takođe donekle „omekšao“, ali se ne bi suštinski promijenio.

Treća opcija: trgovinski rat bi potrajao nekoliko narednih vijekova. Govorimo o opciji u kojoj bi Trumpovu administraciju naslijedila neka druga republikanska administracija, EU se raspala, a Kina uspjela da napravi svoj trgovinski blok u Aziji. Takav svijet bi dosta ličio na onaj krajem u XVIII i početkom XIX vijeka, te onaj između dva svjetska rata. Doduše, sa jednom razlikom. Evropa više ne bi bila centar svijeta, već periferija poput Jugoistočne Azije u tim ranijim periodima. Imali bismo dva velika igrača, SAD i Kinu. One dvije zemlje bi napravile svoje trgovinske i valutne blokove, te se sukobljavale preko posrednika. Tu na scenu stupa važnost Rusije. Kod Amerikanaca postoji strah da bi u tom nekom novom bipolarnom svijetu Rusija mogla postati eksponent kineskih interesa u Evropi. To bi Evropi i dalje činilo potencijalnim žarištem. Sa Rusijom na strani SAD i u dobrim odnosima sa drugim evropskim državama, granice kineskog uticaja bi se pomakle sa Poljske do Mongolije.

Euronews: Postoje li pandan ovakvom trgovinskom ratu u istoriji?

Zapravo, ovakvi trgovinski ratovi su bili češći u istoriji nego periodi globalizacije u kakvom trenutno živimo. Sva moderna istorija od XV vijeka do danas se može podijeliti na 400 godina trgovinskih ratova i 100 godina globalizacije. Pri tome, ni tih 100 godina globalizacije nije trajalo „u cugu“, već dva puta po oko 50 godina. Prvi put u drugoj polovini XIX vijeka kada je Velika Britanija na sebe uzela zadatak da liberalizuje svjetsku trgovinu. O ovome je Nil Ferguson napisao divnu knjiga "Imperija". Drugi val globalizacije je nastupio krajem XX vijeka kada su SAD preuzele na sebe isti zadatak kao i Britanija krajem prethodnog stoljeća.